K(erum)ruha i igara…

I dok se cijela Lijepa Naša trese od iščekivanja nastavka Kerum-nastije, a pošteni predsjednički kandidati odlaze pod nož samo da bi bili što dopadljiviji svekolikom puku, zaboravlja se na goruće probleme koji, nažalost, nisu iščezli dodirom čarobnog štapića s kojim se u zadnje vrijeme igra jedna bjelokosa dobra vila.

Nastavlja se trend uvoza nekvalitetne robe iz Kine (koja se mjeri u milijardama američkih dolara) dok je naša tekstilna industrija uništena „visoko-profitabilnim“ poslovima, lošim kampanjama, te totalnom nezainteresiranošću svekolikog puka za kupovinu domaćih proizvoda jer, nedaoBog, da nosimo nešto nemarkirano na čemu piše „Proizvedeno u Hrvatskoj“.

Firme poput Dalmatinke Nove iz Sinja ili Pamučne industrije iz Duge Rese su uništene dok je netko prodajom istih zgrnuo ogromne novce, i sad ispija hladan coctail ispod suncobrana u nekoj egzotičnoj zemlji, dok se otpušteni i ostavljeni radnici organiziraju u sindikalne prosvjede, štrajkaju glađu, pišu peticije koje završavaju u reciklaži, jer njihov glas ionako nitko ne čuje…osim nas par…utopista koji još uvijek vjeruju da se može živjeti pošteno od svog rada.

Sličnu modu prati i metalurgija, tj, „željezna industrija“ čije se uprave i dalje kockaju životima svojih zaposlenika i isplaćuju provizije, dok mozgovi, koji bi i mogli pokrenuti i unaprijediti metalnu industriju, svoj talent prosipaju po svijetu. Kako su samo ljudi zaboravni…isti taj Svijet će nam ponovo (puno skuplje) prodati naše vlastite ideje.

Umjesto da mi hranimo Europu, ona nas kljuka svojim otpacima dok naši (nažalost rascjepkani, neorganizirani i nezainteresirani) proizvođači bacaju mandarine i nektarine svinjama. Umjesto milijardi kuna isplaćenih poticaja, zašto ne poticati ljude da se organiziraju i surađuju, jer niti jedan pojedinac (ma koliko bio jak) nije u stanju konkurirati europskom tržištu. Zar stvarno moramo uvoziti grah iz Kine samo zato što su hrvatski proizvođači previše jalni da bi se udružili i zajednički pokušali plasirati svoj proizvod?

Po svemu sudeći u državi ništa ne valja i sve je u redu. Političari i dalje podilaze puku (s velikom figom u džepu), javna poduzeća su i dalje nedodirljiva, a sukob interesa je postao normalan modus ponašanja i poslovanja.

Moć je toliko slatka, pa to sladostrašće muti razum i tjera čovjeka da priča besmislice, obećava brda i doline, zaboravljajući na onu staru narodnu poslovicu – Obećanje, ludom radovanje -…
Srećom, (za moćnike) mi smo i dalje previše jalni i ne vidimo dalje od susjedovog dvorišta, pa se nama upravlja veoma lako, a oči nam se i dalje mažu Kerumovim ljubavnim životom, tugujemo zajedno zato što ne idemo na Svjetsko nogometno prvenstvo, dok Dikan i Gotovac dižu naklade žutim medijima.
Sve je to dobro, dok ima kruha i igara…a što će biti kada nestane kruha?


Hoćemo li se tada igrati tko ima najljepše pijetlovo pero za uhom ili na šeširu ?

Pozitivno-negativni osvrt

Financijski analitičari i stručnjaci govore kako je polako krenulo prema gore, no ja i dalje „optimistično“ vjerujem kako je pred nama još dosta spuštanja. Okružuje nas previše nemoralnih nebuloza, nepravdi i „EU“ trakavica da bismo bili u stanju dići nogu krenuti naprijed…ako nam se sprema vrijeme kada će se početi dizati glave, glas, parole i bune jer će to biti jedini način istjerivanja pravde na sunce.

Zahuktava se nova školska godina i odjednom su svi spremni na nož jer nema besplatnih udžbenika (ne sjećam se da mi je itko ikada dao i jednu knjigu za školovanje besplatno)

Dan prije nogometne utakmice na Wembley-u, englezi se spremaju ponovo poslati Hrvatsku pred Tribunal „jerbo su naši navijači fašisti i rasisti“ – pa učili su od najboljih, od engleza…

(Ne)sportsko ponašanje se nastavlja i na Europskom prvenstvu u Poljskoj gdje (NE)europska Grčka briše naziv Makedonije tijekom prijenosa utakmice.

Srećom, postoje i svijetli primjeri koji (ponovo) dolaze iz hrvatske političke svakodnevice, a vezani su prvenstveno za predstojeću predsjedničku utrku.

Ipak smo napredovali u odnosu na prethodne izbore – kako se čini, bit će barem 15 kandidata, što je za 2 više nego 2005.g. (kada ih je bilo 13), a ako se izrazimo matematički, tu se vidi rast od 15% (naše ekonomija i privreda mogu samo sanjati takav rast).

Naša poznata avio kompanija je bogatija za još jednog člana NO (točnije članicu), pa ih je sada, sve skupa, 13 (trinaest)…što je pomalo simboličan broj. Ipak je toj kompaniji većinski vlasnik država, pa osobno smatram da joj se ne sprema Posljednja večera.

I mogla bih nabrajati u nedogled…no nisam sigurna imam li dovoljno slobodnog prostora na svom web poslužitelju za istaknuti sve vrle, pozitivne i nevine, krivo optužene (i ine…) slučajeve koji rese ove krasne, kasno ljetne dane…

Dobro je činiti dobro

Ovim putem šaljem javni apel svim javnim organizacijama, kompanijama, političarima, te svim ostalim ljudima dobrog srca da pomognu poznatu humanitarnu organizaciju jer se ova ista našla na koljenima radi galopirajuće recesije i svjetske krize, te se sada mora zaduživati na sve strane počevši od Japana koji je sponzorirao naše drage humanitarce sa 100 milijardi $ u veljači ove godine, isto je učinila i Norveška, ali sa skromnih 4,5 milijardi $. Nažalost, SAD i Europska Unija još nisu izvršili svoja obećanja, pa potrebnih 200 milijardi $ još uvijek stoji u zraku, a vremena je sve manje.



Ovi humanitarci svijet nadgledaju s visine, pa bi stoga bilo lijepo da sa novčanom pomoći prvo krenu naše Zračne luke i agencije za civilno zrakplovstvo jer po njihovim primanjima očigledno ih je receija zaobišla u velikom luku. Slijedeća na listi je svakako i naša vlada koja će zasigurno još jednim vještim rebalansom proračuna iznaći dodana sredstva za pomoć našim humanitarcima. Pozivam i ostale javne osobe, poznate gradonačelnike, zvijezde i zvjezdice, nogometaše i poznate manekenke da se ujedine u ovom plemenitom pothvatu, jer pomažući njima, pomažemo i sebi samima.

Dobro je činiti dobro!

"ACIJA" Party

U neizvjesnoj ekonomsko-političko-recesijskoj situaciji desilo se to da se jedna nepozvana deflacija usudila prestići galopirajuću inflaciju, pa tako imam prvi slučaj pojave iste, prvo navedene dame (sumnjivog morala), na području Euro zone.

Lijepu našu, koju i ovako i onako tresu skandali, premijeri daju ostavke, neki pozdravljaju Zabino dizanje kamata, drugi zovu MMF, a treći predviđaju nova zaduženja države radi refinanciranja ovogodišnjeg manjka, bi mogla između ostalog posjetiti i gore navedena dama sumnjivog morala.


Zašto sumnjivog? U prvi mah, kad cijene stanu, pa se odluče polako spuštati dolje, mi ćemo kao hipnotizirani krenuti u mahniti shopping, ali nakon nekoliko sekundi će nam se u glavi upaliti lampica koja će svjetlucati magnetične poruke…pričekaj još malo, pa će za iste pare biti više muzike…

Da li će Balkan zaplesati u nekom novom ritmu muzike za ples (prema bankrotu ili oporavku) ovisi o previše faktora da bi stali u ove skromne retke, no ono što je sigurno je to da će nam budućnost donijeti još mnoge inflacije, deflacije, ekoflacije.

Ali ja, kad bih mogla – uvijek bih odabrala defloraciju.

Sretan ti rođendan Jadranka!

Sad znam zašto je Ivo dao ostavku! Pa to je bio jedinstven i originalan poklon jednoj od najstarijih i najgorljivijih vladnih uzdanica, majci sve naše hrvatske djece, jedinoj i neponovljivoj J. K.

Draga naša pjesnikinjo! Draga naša novinarko!

Još jednom - Sretan rođendan!!!

...a u državi i dalje vlada šok i nevjerica. Strah se uvlači u kosti, a naši dragi, zapadni susjedi su u skandaloznom i pred-infarktnom stanju. Kako dalje? Kamo dalje? Pregovarati ili ne pregovarati? Ustupiti ili odstupiti? Samo, tko će na kraju raditi? Europska Unija?



Mogu li prijevremeni izbori donijeti išta novo osim sigurnog gubitka za HDZ? Ne! Sve dok trpamo svoje smeće pod tepih i pričamo bajke za nas nema spasa. Bojim sa da nam opet treba vrijeme parola i diktata i to onih najradikalnijih...tipa... Rad oslobađa.

Rad(t) oslobođa, a nas je na kraju jedino oslobodio zdrave pameti jer smo samo mi u stanju trpiti ovakve tragi-komedije u svojoj državi, i na sve to uredno plaćati kamate i porez!

U slast ljudi...barem oni koji imaju još što jesti.

Ode Dr. Ivo...

Eto, jedan breaking news - Premijer dao ostavku...ljudi oko mene tumaraju pomalo zbunjeno i naizgled je kao da je opet počeo rat, ili u najmanju ruku seljačka buna...a za to vrijeme spretni koriste priliku šireći paniku, uništavajući već uništenu monetarnu politiku i grabeći sve pred sobom.
A zbunjenim ljudima je važniji razlog zašto je dao ostavku od činjenice da će se sad "sposobnici" rastrgati oko vlasti (ako već nisu), da će burze opet početi padati (već padaju)...ali važno da imamo 90 sec. u prime - timeu, nakon dnevnika, na nacionalnoj dalekovidnici...
Nije tome krive premijer nego europska pohlepa (i naša naivnost i lakomost)...pa eto nam ga sad.
Zašto mi ne bi stavili blokadu na plaćanje kredita? Samo me moj pristojan odgoj sprečava da iste ne saspem bujicu psovki, bliže i dalje rodbine uz iskrene želje da što prije propadnu...
Prime time nakon dnevnika sigurno puno košta...nadam se da će im zadnje podizanje kamata (na sve kredite) uspjeti pokriti troškove...

Brisanjem hrvatskog jezika do lakšeg puta u EU

Eto, predlažu se nove mjere i dopune Zakona o zaštiti potrošača po kojima se citiram „Umjesto hrvatskoga i latinice, obavijesti o proizvodu (što je pravi naziv za deklaracije) ubuduće će moći biti ispisane drugim jezicima ili znakovima, simbolima i piktogramima i sličnim 'potrošaču lako razumljivim jezikom” kraj citata.

Ako sam ja ovo dobro razumjela, više neće biti obvezno ispisivanje deklaracija na hrvatskom jeziku, nego samo jednom jeziku, koje zahtjeva EU, a što je Lijepa Naša prihvatila potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Znači hrvatski potrošač ili europska Unija – pitanje je sad?

Ovo zaista zvuči krajnje pesimistično jer živimo u društvu u kojem je zaštita potrošača ionako na niskom nivou, pa još ako prođe prijedlog ovog zakona i počne se primjenjivati, ne piše nam se dobro.

Na našim policama ionako ima previše robe sumnjivog porijekla i kakvoće, a ako se ta roba prestane deklarirati na razumljivom i čitljivom jeziku (hrvatskom), čekaju nas sivi i neizvjesni dani.

No, kad malo bolje razmislim, postoji rješenje za taj problem. Ustvari, EU nam na taj način čini veliku uslugu, jer ako počnemo bojkotirati sve proizvode u čije smo porijeklo nesigurni ili ga ne znamo, ostaje nam jedino solucija kupovanja hrvatskih proizvoda što u konačnici može imati jako pozitivan učinak na naše gospodarstvo jer ćemo se pokrenuti s mrtve točke.

Konačno će doći kraj jeftinim uvoznim proizvodima i shvatit ćemo da je ipak presudna kvaliteta. Naše zdravlje je svakako važnije od par ušteđenih kuna, stoga ne očajavajte i ne čekajte primjenu novog zakona, nego počnite već sad bojkotirati uvezenu robu.

Vaša djeca će Vam biti zahvalna…

Niska naoblaka s mogućim pljuskovima

Iako je danas poprilično težak dan, veseli me dolazak sljedeće nedjelje jer to znači da je došao kraj predizbornom sajmu taštine i neodrživih obećanja. Po svemu ovome što sam čula do sada teći će nam med mlijeko, uvozit ćemo radnu snagu sa zapada, a radi porasta proizvodnje na lokalnoj razini, tržište planete Zemlje će postati premalo, pa ćemo s vremenom početi izvoziti i na Mjesec…


Od svih lokalnih izbora koje sam do sada pratila, ovi mi se čini najpohlepniji. Bojim se da naša privreda to jednostavno neće moći izdržati zato što su interesne sfere pojedinaca postale megalomanske, tako da nam nakon nedjelje slijedi još jedno zaduživanje u MMF-u.
Ne zna čovjek što je gore – ili izabrati one koji su već na vlasti, a nisu Bog zna što napravili (al' računaš da su već napunili džepove, pa im ne treba više), ili neke „nove“ ljude koji će morati prvo namiri bližu i daljnju rodbinu, pa se onda uhvatiti u koštac sa obećanim izbornim programom, samo što će onda doći i slijedeći lokalni izbori, pa više neće biti vremena za posao, nego jedino za isprazna obećanja.

Ponuda kandidata je zaista bogata, pa mi je žao što se i sama nisam kandidirala. No, kad malo bolje razmislim, ja ne bih polučila uspjeh na lokalnoj razini jer ne znam lijepo pričati i obećavati, a probleme ne vidim u političkim suparnicima, nego u svijesti ljudi koji u većini slučajeva ne rade svoj posao.

Prošećite po nekoj „gradskoj“ upravi, pa izbrojite koliko predmeta skupljaju prašinu ispod monitora, dok dotična gospođa ili gospodin obavljaju „grin-cajg“ shopping na placu ili ispijaju kavicu na nekoj terasi (doduše, ako su nepušači, mogu se uvući i unutar lokala, pa ih tada nećete vidjeti).
Razmislite samo koliko se često smjenjuje vlast na lokalnoj razini kada su u igri dodjele poslova za , npr. održavanje zelenih površina ili asfaltiranje putova. U gradovima se takve igre odvijaju sofisticirano i u rukavicama, dok manja mjesta ne pokazuju sram, pa sa svakim novim godišnjim dobom dolazi i novi načelnik (ili načelnica).
No, nije sve tako crno, jer se i u polju našeg političkog kukolja može nabasati na pokoji klas pšenice, no žalosno je što većina ljudi od korova ne može raspoznati te korisne biljke, a još je žalosnije što naša polja ne pružaju plodno tlo za razvoj takvih biljki jer su previše zatrovana pesticidima korupcije, nerada i nepotizma. Sretna nam Nedjelja!

E pa stigao je…

Novi zakon koji zabranjuje pušenje na svim javnim mjestima, restoranima, kafićima, radnim mjestima i ostalim prostorima slične namjene. Zvuči tako strogo i pro-europski. Jednim dijelom ga i podržavam jer će ljudi na taj način uštedjeti na novcima i učiniti koju dobru i za svoje zdravlje, ali onaj dio koji mi malo bode oči je vječita diskriminacija – u ovom slučaju pušača, na koje će se gledati kao na građane drugog reda…joj, gle ga, vani stoji i puši…

Zaboravili smo vremena kada se uredno pušilo u TV studijima, a to se uživo prenosilo na našim TV ekranima…ili recimo kada je bila normalna stvar zapaliti u autobusu.

Vjerujem da je ovo ipak napredak, iako će duhanska industrija biti na gubitku, a farmaceutska na dobitku. No to je nebitno, jer je važno da se od nečega napuni državna kasa. A tek kad pomislim na kazne koje se spremaju za prekršitelje zakona – odličan način da se Hrvatska izvuče iz nastupile krize i recesije.

Nadam se da će se mnogi pušači odlučiti na prestanak pušenja jer je to najlakši način poštivanja ovog zakona, no savjetujem svima da ne troše pare uludo kupujući razne nikotinske pripravke ili hipnotičke seanse; ključ prestanka pušenja se nalazi u svakom čovjeku,a zove se Volja.

Ljudi previše vremena provode zureći u isprazne ekrane i gutaju sve što im se nađe pod rukom, pa vrlo lako zaboravljaju misliti svojom glavom. Najlakši način da odbacite cigarete je ujedno i najjeftiniji, (iako će me sad popljuvati svi farmaceuti i hipnotizeri, trgovci knjigama o samo-pomoći, udruge za promicanje prava pušača,…) a nagrada je time i veća jer ćete jedino vi, sami, biti zaslužni za prestanak pušenja.

No, ipak, odluka leži u svakom pušaču ponaosob, zato sretno svima…

1. Svibanj - Međunarodni Praznik Rada

E pa sretan svima, a ne samo njima...inače, nastao kao spomen na velike radničke demonstracije u Chicagu krajem 19. stoljeća (1886.g) . Za vrijeme demonstracija je poginulo oko 200 radnika, a osmero ih je osuđen na smrt...samo zato što su htjeli 8-satno radno vrijeme.

A danas...8 satno radno vrijeme je mnogima i dalje nedostižno. No, srećom, dolaze na nam lokalni izbori, pa se pripremite na mnoga obećanja (iako lokalni izbori nisu vezani sa zakonima o radu, opet je lijepo čuti da ti netko laže i gleda te u oči, zar ne? Čovjek se na trenutak osjeća kao da je važan i da taj njen ili njegov glas zaista može doprinijeti nekoj promjeni...)

Umjesto kritike želim svima dobar tek jer ako ništa drugo, bit će graha ili friganih srdela, no požurite se na zborna mjesta, jer ima onih koji nemaju srama ni za 1. Maj, pa se ponašaju na loncu slično kao i u pretvorbi...

Jedinstvo i bratstvo – naše bogatstvo

Dolazi nam ljeto koje sa sobom nosi bogatu koncertnu sezonu, i mnogi naši sretnici će provesti dobar dio godišnjeg odmora na plavom jadranu, i ako uhvate koju slobodnu kartu, možda se zalete i do pulske Arene kako bi pogledali koncert Edina Dervišhalidovića (alias Dino Merlin).

Poručujem organizatorima koncerta, a i koncertnoj direkciji, neka predlože gospodinu Dervišhalidoviću da pozove posebnog glazbenog gosta. Mislim da bi bilo u redu kada bi mu se na koncertu pridružio i Marko „nikad u Areni“ Perković Thomspon za kojeg sam uvjerena da bi zaista dao posebnu boju ilahijama i kasidama u duetu s Dinom Merlinom.

Zapravo, kada malo bolje razmislim, najbolje bi bilo pozvati i Boru Čorbu, pa bi se sva trojica mogla uhvatiti u kolo, noseći križ oko vrata i kokardu na čelu, dok ih nosi ritam sevdaha.
Naravno da je Hrvatska demokratska zemlja koja poštuje vjerske slobode i osobni izričaj, no ponekad smo prestrogi prema sebi samima. Ni u kojem slučaju ne podržavam koketiranje s bilo kakvom vrstom zločinačkih institucija ili govorom mržnje. Ne podnosim totalitarizam u bilo kojem smislu, ali je nepravedno da jedan Dino Merlin može u pulsku Arenu, a Thomson ne može.

Kome to u gradu Puli smeta pretjerano Thomsonovo domoljublje, a ne smetaju mu ilahije i kaside? Ne bih se čudila da u Areni prije Thomsona zapjeva i Riblja Čorba, no u tom slučaju bi naša država uistinu postala pravi Teatar apsurda.

Žalosno je to koliko se trudimo biti napredni i otvoreni prema svijetu, a ustvari se nismo pomaknuli od nekadašnjeg načina razmišljanja i postavljanja prema svijetu. I onda, kao i danas, sve što je bilo izvana, je bilo bolje od onoga što je bilo naše.

I da, Thomson otvoreno koketira sa ustaškim pokretom – i publika na njegovim koncertima uzvikuje „Za dom – spremni“…nije li to inat ili su zaista svi Hrvati koljači i ustaše? No, to je tema za neki drugi post…stanje države i nacije je takvo da će ipak Thomson prije zapjevati u pulskoj Areni, nego što će doći do pomirbe Hrvata.

Cezare, Cezare…

Da su nekih davnih dana (prije Krista) Cezar i njegovi rimljani odlučili ostati malo duže na Otoku, možda danas ne bismo slušali toliko napada od strane britanskih novinara na Lijepu našu. Ne kažem ja da kod nas nema korupcije i organiziranog kriminala, no to sve skupa, djeluje pomalo neuvjerljivo, pogotovo kada nas za to optužuje sila koja je stoljećima vladala i haračila svijetom, i tek kad je izmuzla većinu bogatstava iz svojih kolonija, našla je za shodno da „da slobodu“ pokorenim narodima.

Eto, mediji se raspisali o članku britanskog novinara sa BBC-a Matta Prodgera (očigledno nekog velikog Croato fana) koji se na sve strane razgalamio kako je Hrvatska opasna zemlja u kojoj cvate organizirani kriminal i postoji plodno tlo za razvoj terorizma, pa se radi tih napisa tresu gaće i britanskom ministarstvu vanjskih poslova koje upozorava svoje građane da je Hrvatska „zemlja opasnog življenja“.

Nisam povjesničar, ali s velikom sigurnošću mogu tvrditi da mi, primitivni balkanci, nemamo ni Tudor-ove, a ni Stuart-ove korijene, pa vjerojatno nismo podobni za primanje u veliko i profinjeno Europsko društvo (kojem neki od nas toliko teže), ali nas je Bog kaznio prekrasnim morem i obiljem vode, pa smo valjda radi toga vječita meta nekoj od svjetskih sila.

Bilo bi najbolje da se mi sami koloniziramo, a sva naša bogatstva damo u ruke europske unije i na taj način udobrovoljimo predstavnike velikih sila. Čovjek se jako teško rješava starih navika, pa se tako i mnogi bivši „kolonijalisti“ ne mogu tek tako odreći prava da vladaju svijetom.
Moć je opijum, a ljudi povodljivi. Pomisao na upravljanje svijetom mami mnogima vodu na usta, samo da ta voda ne bude naša voda – mnogima je ionako došla do grla…

Under construction

Sindikati opet dižu prašinu – evo, kupili su zemljište u centru metropole, pa će, ako bude sreće, i sindikalni dom tamo niknuti jednog dana. Gledajući na koji se način razvija cijela ta situacija, vidim da smo mi Hrvati stvarno neki kivan narod – umjesto da se ugledamo na štedljive i poslovno sposobne sindikaliste, mi se odmah zakačili Sanaderovog BMW-a, pa udri po sindikatu.

Dragi moji radnici, sad vidite kako se to radi – i ja bih, da mi znanje ekonomije nije ravno nuli, danas bila dobro situirana da sam tih 50 kuna mjesečne sindikalne članarine ulagala pametnije. Ja sam proteklih 15 godina plaćala sindikalnu članarinu, u prosjeku 50 kn mjesečno, i umjesto temeljenog kapitala, meni su ostale jedino prazne flaše od vina koje nam redovito poklanjaju za Uskrs i Božić. Ako uzmemo u obzir da svaki taj prigodni paket stoji od 150 do 300 kuna, onda nam godišnje ostane 300 kn za priljev u središnjicu, a ako od te naknade oduzmemo određene simbolične svote za vođenje sindikalnih računa, plaće sindikalnih čelnika i ostale troškove, pitam se da li je zaista moguće samo tako skupiti tako veliki iznos za kupovinu zemljišta u centru grada.


Znatiželja me izjedala do bola, pa sam pokušala otkriti koliko ima aktivnih članova sindikata u Matici hrvatskih sindikata, no umjesto neke pompozne brojke od milijun i pol ujedinjenih članova sindikata, ja sam naišla na poruku…Under Construction… Izgleda da su oni već počeli graditi taj sindikalni dom.

Krumpir, luk i kupus - II dio

Iako naslov sugerira da slijedi još jedan od mojih političko - satiričkih naklapanja, ovaj post će stvarno objediniti gore navedene namirnice i još jednom istaknuti njihovo blagotvorno djelovanje na naš organizam i zdravlje.

Krumpir je, iako došljak iz Amerike, postao sastavni dio naše prehrane i nalazi se na našim jelovnicima barem dva puta tjedno. Kako je njegova cijena u većini slučajeva veoma niska, velika je vjerojatnost da će njegova prisutnost na našim stolovima biti još i češća, što uopće nije loše ako uzmemo u obzir njegovu visoku nutritivnu vrijednost.
Bogat je svim važnijim vitaminima, a u dosta slučajeva se koristi i u narodnoj medicini. Naribani sirovi krumpir se koristi kao oblog za rane, otekline, čireve, nagnječenja, upale mišića, te kod reume ili upale zglobova. Na opekline se također stavlja naribani krumpir, ali mora biti hladan.
Na čir želuca blagotvorno djeluje prijesan krumpirov sok; naribamo jedan ili dva krumpira , dobro ga pritisnemo kako bi iscijedili sok, i dobiveni sok razrijedimo s toplom vodom. Pije se natašte.
Krumpir je nabolje kuhati u ljusci jer tada zadražava sve svoje vitamine, a jedina mana mu je osjetljivost na svjetlo. Krumpir se ne smije ostavljati na svjetlosti jer tada pozeleni, a to uzrokuje nastanak solanina - otrovne tvari štetne za naš organizam.

Luk - temelj skoro svakog jela, bilo da ga pirjamo, kuhamo, pržimo, pečemo ili dodajemo u razne salate. Ljekovit, ljut, potiče tek, bogat vitaminima A, B, B2, E, K, P. Pospješuje prokrvljenost, smanjuje šećer, čisti krv, jača živce, odstranjuje plinove i gliste, ublažava grčeve. Sok ili oblog od sitno sjeckanog luka efikasno uklanja bol kod uboda od raznih insekata (ose, pčele, komarci).
Luk spada u jedno od najvažnijih oružja u borbi protiv raznih prehlada, viroza ili gripa kod svih onih koji naginju narodnoj medicini kao jednoj od alternativa konvencionalnoj medicini.

Kupus - hrana naših bakai nezaobilazan dio svake zimnice. Bilo da je kiseo ili svjež, u njemu se nalazi i previše ljekovtih svojstava da bi ga se tek tako zanemarilo. Kupus je najbolje konzumirati svjež jer se na taj način čuvaju sva njegova nutritivna i ljekovita svojstva.
Listovi svježeg kupusa se koriste kao oblozi za rane koje teško zacijeljuju, dok se sokom od sveježeg kupusa liječe razne upale debelog i tankog crijeva.
Kiseli kupus je odličan izvor vitamina C, a zbog mliječne kiseline, kiseli kupus pomaže kod liječenja ekcema, bronhitisa, lijenih crijeva, upale vena, išijasa. Kiseli kupus uravnotežuje crijevnu floru, uklanja gliste, te pospješuje stolicu.

Bilo kako bilo - sama kriza i recesija i neće biti tako loše ako će to natjerati ljude da se ponovo okrenu tradicionalnoj, jeftinijoj i svakako zdravijoj prehrani.

Krumpir, luk i kupus

Jednom davno Martin Luther King je rekao…I have a dream…pa tako i ja imam san. Dok naša vlada muči muku s krpanjem proračunskih rupa, javne službe se spremaju na puč, a ceste voze u strane koncesije, mislim da bi svatko od nas trebao pridonijeti u borbi protiv recesije.
Od nas četiri i pol milijuna, svakako će se naći nekoliko pametnih glava koje će iznaći put iz ove teško ekonomsko-depresivne situacije.

Eto, ja krećem prva…pa uz svu potporu našoj vladi, nudim još nekoliko prijedloga, ne bi li svima olakšali naredne dane. Pohvaljujem njihovo kresanje plaća, no smatram da postoji još nekoliko rupa koji bi još više mogle stisnuti Vladin remen.

1. Neka prodaju sve službene audije i bendžole, te umjesto njih neka kupe rabljena, europska vozila koja su isto tako pouzdana, samo što su jeftinija za održavanje i manje troše. Malom čovjeku će se to svakako dopasti, a proračun će biti deblji za koju stotinu tisućica.

2. Smatram da je krajnje vrijeme da se Banski Dvori iznajme nekome tko će više vremena provoditi tamo od naših zastupnika. Naime, koliko ih se redovno nalazi tamo, smatram da bi za sjednice sabora bila dovoljna i neka omanja sala nekog restorana ili bistroa. Za iznajmljivanje Banskih Dvora treba napisati javni natječaj, no iskreno se nadam da će najbolji ponuđač biti ili Nova TV ili RTL – ako gledamo ljude koji su zatvoreni u nekom prostoru kako spavaju, jedu ili seru, ili kako se trude nacijepati naramak drva i skuhati dva jajeta, ne vidim razlog zašto da ih ne zatvorimo u sabornicu i gledamo ih kako vladaju, možda će se na taj način povećati gledanost saborskih sjednica.

3. Sabornici, koji će se iseliti iz Banskih Dvora, će na jedan plemenit i pošten način potaknuti naše gospodarstvo i malu privredu, jer će svaku sjednicu održati u drugom bistrou, što će biti značajna financijska injekcija za naše male poduzetnike.

4. Skupa Bossova i Armanijeva odijela treba zamijeniti odijelima proizvedenim u Hrvatskoj (pod uvjetom da postoji još koja naša tvornica koja nije pod stečajem ili pod lokot).

5. Treba poticati potrošnju isključivo domaće robe, i to na globalnom planu, pa tako predlažem da se McDonald's preimenuje recimo u „Štrukleca“, a umjesto nezdravih hamburgera, da se poslužuju domaće štrudle, specijaliteti od čvaraka ili kiselog kupusa, žganaca i sličnih tradicionalnih namirnica (kada uzmemo u obzir što nas, navodno, čeka – jedino nam i preostaje krumpir, luk i kupus). Već vidim pred sobom sliku jelovnika koji se sastoji od aromatičnih popečaka od čvaraka u ukusnom, crnom kruhu, začinjen sa umakom od luka, a kao prilog pirjani žganci ili „ličke pole“…jer lički krumpir ionako nije kvalificiran da bude McDonald's pommes frites.

No to su samo neki od prijedloga – lopticu predajem dalje uz najiskrenije želje i velikom vjerom da ćemo mi, snalažljivi, kakvi već jesmo, pronaći svjetlo na kraju tunela i izaći iz velike depresije.

Gdje je granica između prava i inata?

Iako pomisao na smanjenje plaća u čovjeku instinktivno izaziva revolt, s druge strane beskrajno inaćenje ne vodi baš u svijetlu budućnost. Ima li šanse da vlada i sindikat pronađu zajednički jezik, a da pri tom sve strane ostane zadovoljne.

Mislim da ja nisam za to kompetentna, ali vjerujem da postoje deseci tisuća zaposlenih u privatnom sektoru koji ne samo da ne znaju da li će ugledati plaću slijedeći mjesec, nego ne znaju da li će uopće naći svoje radno mjesto, a koji bi mogli ponuditi bolji odgovor na moje pitanje. Osim tih zaposlenika, postoje i umirovljenici čija su primanja daleko ispod najnižih ljudskih standarda, a za njihova prava se ne zalažu niti vladajući, niti opozicija, a bome ni famozna Stranka Umirovljenika. Znate, to su oni ljudi koji često pod okriljem noći prekapaju naše „sirotinjske“ kante za smeće ne bi li našli koju plastičnu bocu ili komad odjeće koji bi im poslužio.

No što ja uopće raspravljam o starcima u ovako naprednoj i europski orijentiranoj Hrvatskoj gdje se vode bitke oko par postotaka povećanja plaće. I opet naša sebičnost izlazi na vidjelo i sad sam zaista sigurna da smo stvarno spremni za novo i napredno potrošačko društvo u kojem će se svatko brinuti jedino i isključivo za sebe. Ma što će meni država ako ja nemam svoju plaću uvećanu za 6%?

Baš, kao da tih 6% nešto znači – čini mi se da smo mi, kakvi već jesmo skloni zaduživanju, odavno potrošili tih 6% i sad na sve moguće i nemoguće načine pokušavamo pokrpati rupe. Držimo se principa i inatimo se jedni drugima dok nas čitav svijet gazi i ponižava.

Slijepo pužemo pred Europom, a sami sebi oči vadimo. Zar smo se za to borili?

Vizije i nade

Čitam tako jutros da je Željko Mavrović postao predsjednikom Hrvatskog seljačkog saveza. U globalu zvuči jako pozitivno, no bojim se da je naša „Šaka sa Srednjaka“ ipak previše naivna i poštena da bi samo tako izašla na kraj sa svim onim „seljacima“ koji se koriste savezom za promicanje osobnih interesa i zarade. I vrapci znaju da nam je stanje u poljoprivredi katastrofalno, pa me nekako strah pozitivno razmišljati o toj grani našeg gospodarstva. Naša poljoprivreda nosi preteško breme prijašnjih, tuđih pogrešaka i interesa i čini mi se da se boksom (inače plemenitim sportom) takve bitke teško vode.


Pomisao da Savez vodi osoba koja se dokazala u ekološkoj poljoprivredi, koja je poznata i obrazovana mi liči na predivnu bajku, a kako sam ja odavno prestala vjerovati u bajke, ne vidim svijetlu budućnost u tom pothvatu. Ne radi naše „Šake“, nego radi svih onih koji će se sjatiti oko njega savjetujući ga što da radi, kako da radi, što da govori… Naši seljaci sve više liče Don Quijote-u - na svaku provokaciju ili obećanje jurišaju kopljem na vjetrenjače, zaustavljaju promet traktorima i čekaju da država počne subvencionirati i zrak koji udišu. I dok oni hrabro odolijevaju naletima i burama, neko iza njihovih leđa trpa ogromne svote novca (poticani uvoz????) u svoj džep zadovoljno trljajući ruke jer kako stvari stoje, nema sile koja će ujediniti hrvatskog seljaka. A dok god je tako, mi ostajemo prepušteni na milost i nemilost uvozničkog lobija u Ministarstvu...kojem?...prosudite i sami, ne radi se samo o jednom.

Proturecesijske mjere?

Naša politička scena je sve veselija jer se približavaju lokalni izbori. Poučeni medijima i praksom koja se tamo provodi, mislim da bi bilo krajnje vrijeme da naši budući politički kandidati uvedu novi način glasovanja.

Naime, trebalo bi svakoj političkoj stranci koja se planira kandidirati dodijeliti telefonski broj koji počinje sa 060 ili 061. Obzirom da se u zadnje vrijeme sve bira televotingom, ne vidim razlog zašto se i naši zastupnici ne bi izabrali na isti način.

Vrijeme je krize i zamislite samo koliko bi se papira i tonera uštedjelo kada se ne bi ispisivali glasački listići. Iz troškovnika svakako treba izuzeti i izborne komisije koje moraju biti prisutne na svakom glasačkom mjestu, plus trošak „ne vladinog“ promatrača, npr. GONG-a.
Znači, uštedjelo bi se na papiru, tonerima i dnevnicama. Osim uštede, ne smije se zaboraviti ni to da bi se državni proračun pošteno popunio jer bi, u najmanju ruku, pobrao PDV na cijenu poziva po minuti što i nije malo.

Kako bi svaka stranka imala svoj 060 broj, sakupljenom svotom bi bez problema financirala svoju politički kampanju, pa nakon izbora ne bilo prepucavanja oko toga tko je više ili manje uložio u predstavljanje.

Najvažnije od svega je svakako mali odaziv birača koji bi se u ovom slučaju povećao jer bi ljudi imali mogućnost da glasuju direktno iz udobnosti svojih toplih domova, te bi puno manje potrošili na eventualno putovanje do glasačkog mjesta što bi u konačnici imalo i uštedu energenata, tj. dizela i benzina, a o ekološkom benefitu da ne govorim – koliko bi se samo manje CO2 ispustilo u atmosferu.

Sve bi bilo jasno, argumentirano i transparentno, bez temelja za izborne i post izborne makinacije, pa bi se mi, obični ljudi konačno mogli pouzdati u izborne rezultate.

Smatram da je ovo stvarno hvale vrijedna ideja, stoga molim sve one koji ovo pročitaju da proslijede dalje, kako bi ovaj prijedlog možda došao i do Banskih Dvora gdje se, nadam se, nalazi netko tko ima sluha za ovako inovativne ideje.

Slatke navike i gorke posljedice

Kako je Hrvatska uglavnom opredijeljena kao katolička zemlja većina njenih stanovnika se tijekom razdoblja korizme odriče nečega. Većina odricanja se sastoji u tome da se tijekom tih četrdeset dana suzdržavamo od slatkiša, mesa ili cigareta i na taj način mislimo kako smo zaradili koji pozitivan bod kod Njega.

No ako uzmemo u obzir da je prije, ni pedeset godina, pomisao na svakodnevno natrpavanje sa čokoladom ili raznim „hambijima“ (i sličnim fast food delicijama) bila ravna znanstvenoj fantastici, jasno je da je negdje došlo do greške u sistemu.

Uz dužno poštovanje prema razvoju i napretku, boljoj materijalnoj situaciji i velikom izboru, ne mogu odoljeti , a da se ne zapitam – ima li smisla ne jesti kolače 40 dana, a nakon toga opet nastaviti natrpavati naš organizam kojekakvim smećem ne bi li zadovoljili trenutnu ovisnost o slatkom.Naučno je dokazano da se ljudi rađaju sa sklonošću prema slatkom okusu, te je nerealno očekivati kako će se ljudska rasa, radi osobnog napretka i zdravlja, odreći slatkiša, no svakome tko misli na svoje zdravlje i budućnost trebao bi biti zadatak svesti te količine u razumne granice.
Jedan red čokolade na dan vam nikako ne može naštetiti, no ako taj red preraste u čitavu tablu ili više, pa tome još pridodamo naš „sjedilački“ način života, nalazimo se pred ozbiljnim problemom koji za posljedicu može imati narušeno zdravlje, te sveopće loše stanje organizma.

Ljudi su se pretvorili u spužve, te su stoga postali plodno tlo za sve sijače reklama, namećući nam na taj način nezdrav način života, jer zaista je žalosno da u zemlji, poznatoj po ogromnim zalihama pitke vode, gledamo kako se tipična obitelj za stolom gosti gaziranim pićem u kojem se nalazi oko 100 gram šećera po jednoj litri, dok svi dobro znamo da je obična voda iz slavine pravi eliksir kada se usporedi s tim pićem.
Treba biti ustrajan i ne dopustiti da mediji određuju što ćemo jesti ili piti, jer mediji profitiraju i ovako i onako, no naš će nam izbor donijeti, ili zdraviji život, ili poveći račun kod doktora.

Novi trend iz Zemlje izlazećeg sunca

Tko o čemu, ja o recesiji…Washington Post je objavio interesantan članak u kojem objavljuje novu modu koja dolazi s dalekog istoka. U Japanu sve više poznatih kompanija primjenjuje opciju „dijeljenja poslova“ (work-sharing) kako bi izbjegli otpuštanja svojih radnika.

Princip „dijeljenja poslova“ se temelji na tome da se umanje satnice i plaća radnika, a posao jednog zaposlenika se podijeli između dva ili tri čovjeka. Svi dijele teret krize, ali u konačnici svi i zadržavaju svoj posao.

Zvuči idealno i optimistično – no da li se može primijeniti na „brdovitom balkanu“? Svi znamo kako izgleda radni elan u Japanu, a kako izgleda u balkanu. Njima je možda i teško prihvatiti to da umjesto šest dana rade četiri dana tjedno, i zato su manje plaćeni, no ostaje im posao, no ako zavirimo u hrvatsku realnost, veoma lako se može naći mnogo dodirnih točaka sa Japanskim modelom.



A ako malo bolje razmislim, čini mi se da smo mi već desetljećima ispred Japana.
Jer…Koliko ljudi u ovom trenutku izbiva sa svog radnog mjesta? Koliko je od tih odsutnih u lokalnom kafiću na pivu ili na kavi?

Ne moram nikome objašnjavati kakav je radni elan u Hrvatskoj, no bojim se da su vremena tipa „ovo ne spada u moj opis posla“ iza nas, te da jedini način opstanka leži u radu.

Poslodavci vape za hitnim mjerama protiv recesije u vidu financijskog rasterećenja, naglašavajući kako „hrvatska industrija dnevno gubi 150 radnih mjesta“. Zanima me da li bi jedno pošteno dijeljenje poslova zaista uspjelo sačuvati ovo malo naše industrije, ili bi se i ovdje našlo onih koji bi pronašli način da se izvuku, pa bi se opet našli na početku priče.
A vrijeme ne ide unatrag…

Nada umire posljednja

Igra mačke i miša između naše Vlade i (ne tako naših) banaka se nastavlja. Apeli iz Banskih Dvora, HNB-a i sličnih institucija imaju sve manje odjeka i smisla jer je bankarima u interesu profit, profit i samo profit.

I dok je prije nekoliko godina odobravanje kredita bilo jednostavno skoro kao uplata listića u kladionici, danas, ti isti bankari, sve slabije čuje glas onih od kojih žive.

I opet se moram okrenuti prema zapadu, i ugledati se na društvo preko Velike bare gdje je novo izbrani Barack Obama odobrio 75 milijardi $ pomoći ugroženim Amerikancima kojima prijeti oduzimanje domova radi neplaćanja hipotekarnih stambenih kredita.

Mora li i Hrvatska prijeći rub propasti da naši vrli zastupnici donesu, recimo, Zakon po hitnom postupku u kojem trenutno zamrzava kamatne stope do određenog limita.

Ako se ne varam, postoji zakon koji propisuje maksimalne zatezne kamate kako bi se spriječila očita pljačka, no zar krizna vremena ne iziskuju malo drugačije okvire ponašanja i ipak daju za pravo jednoj Vladi Republike Hrvatske da donese zakon koji bi barem malo išao na ruku onih koji su ipak najviše dali za izgradnju države, a samim tim i za razvoj banaka u istoj toj državi.

Glavni interes svake institucije koja pruža određene financijske usluge je profit (to je i logično), no njihovo bahato ponašanje s osmijehom na licu može jedino smanjiti broj korisnika (što je vjerojatno sve češći slučaj) i sigurno je „zastrašujuće“ poslovati sa dobitkom od 20 ili 25 %, što se nikako ne može uspoređivati sa strahom od gubitka doma radi pohlepe ili naplate tuđih grešaka.


Stoga se nadam se da postoji negdje tračak svjetla koji će pokazati izlaz iz crnog tunela krize, te da će razum i kompromis pobijediti bezobzirnu utrku za profitom.

Začarani krug

Opet nam se banke prijete da će kamate na kredite ići oko 1% gore, iako naši vrli sabornici ovoga puta pokušavaju obraniti i našu stranu na način da pozivaju iste te banke da spuste kamate kako bi se rasteretile naše lisnice, a to bi opet imalo za posljedicu povećanje naše kupovne moći što bi na kraju trebalo pokrenuti gospodarstvo.

Ponekad čovjek ne može, a da se ne pita do koje granice ide nečija samovolja, jer dok u jednoj Americi novoizabrani predsjednik Barak Obama proziva bankare na Wall Street –u da su neodgovorni i bezobrazni što su sami sebi isplatili bonuse za 2008.godinu u visini od 18,4 milijarde dolara, mi smo dobili tek tihi i sramežljivi vapaj iz saborskih klupi kojim se predlaže bankama smanjenje kamata.



Cijeli svijet je u recesiji, pa smo, eto i mi odlučili slijediti onu staru „Kud svi, tu i mali Mujo“ tako da smo i mi od jučer službeno pristupili časnoj skupini zemalja u kojima vlada recesija. Na prvi pogled ta kriza ne izgleda ozbiljno, no kada se malo pročešlja po brojkama, vidi se da se bilježi blagi pad zaposlenosti (oko 0,7 % prema podacima Državnog zavoda za Statistiku), a velika je vjerojatnost da će se ta tendencija nastaviti.

Ne želim prepisivati članke sa naših portala, no sve se svodi na isto – treba ojačati naše gospodarstvo, potaknuti našu proizvodnju i povećati izvoz.
To na papiru izgleda idealno, no kakva korist od toga kada ćete već pri slijedećoj kupovini izabrati slavni, markirani „Made in China“ brend pred dosadnim i neatraktivnim „Proizvedeno u Hrvatskoj“ proizvodom.

No, to su sve čari demokracije jer svatko sa svojim financijskim sredstvima radi i kupuje što hoće, ali ne očekujte onda napredak i izlaz iz krize, jer, najlakše je odgovornost prebaciti na druge.

Mi i „Zakon o zabrani pušenja“

Vlada je nedavno donijela Zakon o zabrani pušenja po kojem se, između ostalog, zabranjuje pušenje na javnim mjestima, lokalima, restoranima. Postrožila su se pravila na radnim mjestima i nama ne preostaje ništa drugo nego da pripremimo novčanike ako nas uhvate u „kvaru“ ili jednostavno prestanemo pušiti.

Zahvaljujući tom novom zakonu postali smo žrtve medijskog maltretiranja u kojem nam razni proizvođači obećavaju učinkovit prestanak pušenja ako upotrijebimo njihove proizvode poput raznih nikotinskih flastera, žvakaćih guma, čarobnih napitaka i sličnih „nicotine free“ rješenja.

Svoj dio kolača će svakako uzeti i alternativni umjetnici koji nas oslobađaju ovisnosti od pušenja pomoću hipnoze, akupunkture, kiropraktike, refleksologije, hiromantije; osobno nemam ništa protiv alternativne medicine, dapače, alternativni pristup smatram veoma korisnim načinom izlječenja u kombinaciji s konvencionalnom medicinom, no pušenje je preozbiljna stvar (ili pošast) na čiji će se račun previše njih pokušati okoristiti.

Možda ima logike da nas oderu nikotin flasteri i hipnotizeri, ako će na taj zarađeni novac platiti porez državi kojoj će svakako ostati manje novaca blagajni kada svi prestanemo pušiti i prestanemo kupovati cigarete.

Ja sam prestala pušiti prije četiri i pol godine, a da nisam ni lipe potrošila – a upotrijebila sam najučinkovitije sredstvo – svoju volju.

Teško me netko može uvjeriti da je meni cigareta „fuj“ i „bljak“ ako ja sama u to ne vjerujem.

Dobro razmislite prije nego što slijedeći put nekome masno platite da vam kaže kako vam cigareta ne valja, jer ako zaista ne želite prestati pušiti, neće vam pomoći ni svi flasteri, a ni sve igle ovoga svijeta.

Jedino što će vam ostati je prazan novčanik i stres kojeg ćete se opet rješavati s cigaretom – još samo ovaj put.

Uzgoj organskog povrća – moda ili potreba?

Danas su riječi poput organsko, bio, ekološko, zeleno ili eko postale veoma tražene i moderne, no može li se odrediti jasna granica između pukog razmetanja novom eko modom i stvarnog, prirodnog i ekološki osviještenog načina života?

Definicija organske poljoprivrede, tj, organskog voća ili povrća je slijedeća – to su kulture uzgoje prema određenim standardima, a među kojima je nekorištenje konvencionalnih pesticida i umjetnih gnojiva. Te kulture ne smiju biti zagađene bilo kakvom vrstom otrova ili otpada i ne smiju biti genetski modificirane. Moraju se uzgajati u određenim, prirodnim uvjetima. A ako je u njima i prisutan određen postotak anorganske tvari, taj postotak mora biti veoma nizak (vrijednost varira od zemlje do zemlje).

Veoma je jednostavno definirati pojam organsko, no da li je zaista sve što se nalazi na našim policama, a koje oblijepljeno hrpom „eco friendly“, „organsko“, „100% prirodno“ naljepnica zaista uzgojeno prirodnim putem?

Svi znamo da je znanstveno dokazano to kako je prirodno, organsko voće i povrće zaista zdravije od onoga uzgojenog konvencionalnim putem, no police naših supermarketa i štandovi na tržnicama ne nude uvijek 100 % prirodno uzgojene proizvode, iako ih tako deklariraju.

Prečesto su to precijenjeni proizvodi i zaista je malo nelogično da kilogram „eko“ rajčice bude duplo skuplji od obične, „nezdrave“ rajčice, a uzgoj te „nezdrave“ rajčice svakako stoji više radi korištenja silnih umjetnih i mineralnih gnojiva, pesticida i sličnih dodataka.

Osobno sam uzgojila „eko“ rajčicu i jedini trošak koji sam imala je bila kupovina sjemena (na kojem je bila jasno naznačena vrsta i tretiranost, tj, ne tretiranost) – sve ostalo se svelo na određeno ljekovito bilje koje sam koristila za gnojidbu ili zaštitu i moje vrijeme koje sam provela obrađujući kulturu.

Ako bi čovjek uzgojio ekološki krumpir i konvencionalni krumpir, koji bi pommes frites bio zdraviji?

Stoga se ne može govoriti o zdravoj „eko“ rajčici ili krumpiru i nezdravoj „običnoj“ rajčici ili krumpiru – ono što je uistinu bitno je zdrava ili nezdrava prehrana, jer je svakako puno štetnije pojesti kilogram prženog „eko“ pommes fritesa, nego pojesti kilogram običnog, kuhanog krumpira.

Ne treba vjerovati svakom „eco-bio“ natpisu, više pažnje treba posvetiti uravnoteženoj i raznovrsnijoj prehrani, pa makar ona ponekad i bila konvencionalna.

Akne, bubuljice, prištići...ima li spasa?!

Akne, bubuljice, prištići ili miteseri - svejedno kako ih zovemo, no radi se o jednako dosadnim i neugodnim začepljenim lojnicama (lojnim stanicama) na koži lica ili gornjeg dijela prsa i leđa. Većina mladih u pubertetu se susrela s aknama. Stvaraju nam velike probleme i čine nas zaista nesretnim, pogotovo u tako osjetljivom dobu.

U današnje vrijeme nudi nam se niz proizvoda (što prirodnih, što manje prirodnih) poput raznih tonika i losiona za čišćenje lica i tijela, te krema za sprečavanje nastajanja akni, no nismo uvijek u situaciji da te proizvode možemo kupiti ili ih si ne možemo priuštiti. Stoga nam ostaju alternativni načini za uklanjanje prištića.
Prvo pravilo kojeg se trebamo pridržavati je to da ne istiskujemo bubuljice jer istiskivanjem možemo oštetiti kožu.

Posebnu pozornost treba posvetiti hrani koju unosimo u organizam. Treba izbjegavati jako začinjenu, slanu i masnu hranu, te smanjiti na minimum čokoladu, slatkiše i alkohol . Svakako se preporučuje povećati konzumiranje svježeg voća i povrća, a posebno crvenog luka. Jedan od važnijih začina koji pomažu u borbi protiv akni je i majčina dušica (timijan).

Prištići se mogu odstraniti i pomoću svježeg pekarskog kvasca (germa) ili pivskog kvasca. Neki izvori navode kako se preporučuje direktan unos, tj konzumacija kvasca tri puta na dan (jednom tjedno), a uz konzumaciju, navode se i maske od pivskog kvasca koje se nanose na lice (izmrviti 1 žlicu pivskog kvasca, te je ugrijati na pari, s tom smjesom mazati lice tri puta na dan - uz masku se preporučuje i svježi sok od mrkve. Rezultati su vidljivi nakon 7 dana?).
Uz kvasac, kao djelotvorno sredstavo u borbi protiv akni, svakako se može upotrijebiti i različito ljekovito bilje.

Pripremiti litru čaja od divlje maćuhice - zakuhati 4 žlice biljke, te procijediti nakon deset minuta. Polovicu popiti, a drugu polovinu koristiti kao oblog. U litru kipuće vode namočiti četiri žlice svježe isjeckanog lista i korijena čička, procijedimo nakon deset minuta, te pijemo tri šalice na dan. Na isti način pripremiti i čaj od lista koprive ili maslačka. Zatim, pripremiti četiri žlice mješavine od kamilice, kadulje, stolisnika, nevena, crvenog luka, bijelog luka,koprive, lipe i paprene metvice. Preliti litrom kipuće vode, te piti nekoliko puta na dan. Preliti 4 velike žlice kamilice kipućom vodom, te pariti lice sve dok se kamilica ne ohladi.

Uz parenje i čaj, preporučuje se i korištenje obloga. Istući nekoliko listova kelja te ih držati na licu pola sata. Uzeti nekoliko tamnozelenih listova salate i skuhati ih sa surutkom, dobivenu smjesu staviti na lice i držati na licu oko dvadeset minuta. Isprati mlakom vodom. Uzeti tri žlice narezanog uskoslisnog trpuca i pomiješati s dvije žlice ulja, te staviti na bolesno mjesto. Oblog držati sat vemena, i to ponoviti tri puta na dan.
Naribati hren i staviti u staklenku. Preliti ga voćnim octom i pustiti da se namače deset dana. Dobiveni hrenov ocat se nanosi na ugrožena mjesta pomoću vate, te se ispere toplom vodom nakon deset minuta djelovanja.

Ovo su samo neka od alternativnih rješenja. Nažalost, ne postoji sto posto učinkovito sredstvo u borbi protiv akni. Treba uzeti u obzir i naše naslijeđe, tj. manju ili veću sklonost izbijanja prištića na koži. Preporučuje što je moguće više vremena boraviti na svježem zraku, a posebice djelotvorno je sunčanje i boravak na moru.

Majčina dušica - Thymus serpyllum

Zadnjih dana je zaista hladno – sve je smrznuto, a ono malo preostalog raslinja je pokrio zaleđeni pokrivač snijega.

Među tim smrznutim nesretnicima našla se i moja majčina dušica. Cijelo smo ljeto uživali u njezinom slatkom i ugodnom mirisu, i zaista je bila prava blagodat oplemeniti biljni čaj s pokojim listićem svježe ubrane majčine dušice.

Majčina dušica (ili timijan, divlji bosiljak, lat – Thymus serpyllum) je manja, grmolika biljka koja ne naraste više od 30 cm. Voli suha i sunčana mjesta uz živice ili puteljke, a raste čak i po stijenama.

Cvate čitavo ljeto (od lipnja do listopada) i krasi je zaista je jak i ugodan miris.

Sabire se čitava biljka (bez odrvenjenih dijelova) te se suši na zračnom mjestu u hladu, npr. Na tavanu. Kada se suši, preporuča se da se okreće staklenim ili drvenim štapićima, a ne rukama.

Majčina dušica ima široku primjenu u narodnoj medicini. Koristi se za čišćenje dišnih putova, smiruje kašalj, hripavac i živce. Čaj od majčine dušice pomiješan s medom pomaže kod poroda. Također, pozitivno djeluje kod slabokrvnosti, bolesti bubrega, ženskih bolesti i reumatskih poteškoća.

Ako majčinu dušicu namočimo u maslinovo ulje ili rakiju, djelotvorno djeluje kod bakterijskih oboljenja pluća i crijeva.

Majčina dušica povećava fizičku snagu bolesnika, a u neka, ranija vremena, slabašna djeca su se kupala u kupkama s majčinom dušicom.

Jednostavan recept za čaj od majčine dušice koji pomaže kod kašlja, bronhitisa, nesanice, plućnog katara, migrene, astme, nadimanja , čira na želucu i proljeva je slijedeći :

Staviti 1 žlicu čaja na 3 do 4 dl ključale vode, ostaviti poklopljeno između 10 i 15 minuta, te ocijediti i najbolje zasladiti s medom, te pomiješati malo soka od limuna.

Moj osobni recept za zaista okrepljujući i ukusan čaj, savršen za hladne, zimske dane se sastoji od mješavine nekoliko ljekovitih biljaka, a to su menta, komorač, neven, malo lista smokve i na kraju majčina dušica.

Jednu žlicu te mješavine staviti u 3 dl kipuće vode, poklopiti 5 minuta, te zasladiti medom. Jednostavan i zaista ljekovit dodatak za ove smrznute dane.

Zabava je gotova!

Prošle su fešte i slavlja, ispraznili smo frižidere i novčanike, i jedino što nam je ostalo nakon svog tog obilja je poveći minus na tekućem računu i kreditnim karticama, te barem tri kile viška – a još nas čeka odlazak na skijanje.

Pomalo mi je smiješno slušati sunarodnjake kako kukaju da je financijska kriza zakucala i na naša vrata, a pritom promatrati opću seobu hrvatskog naroda put mondenih (i manje mondenih) skijališta, mahom smještenih u Europskoj Uniji.

Staru 2008. godinu smo završili pod ozbiljnom prijetnjom podizanja kamata na već nekoliko puta podignute kamate stambenih kredita, pa se ne mogu oteti dojmu da živimo u nekom prividnom stanju blagostanja – ili imamo više novaca nego što želimo priznati.

Smiješe nam se novi otkazi, no naši ljudi se ne daju smesti – jer neodlazak na skijanje se smatra totalno neprihvatljivim načinom ponašanja, i ako se na poslu ne pojavite bez priče sa Kronplatza, veoma lako će vam se desiti da vas izopće iz društva pod općom optužbom rušenja glavnih stupova našeg potrošačkog društva.

Ponekad mi se čini da živimo u robovlasničkom društvu, doduše, modernom robovlasničkom društvu – s jedne strane nas banke zasipaju s karticama i kreditima koje je lakše isposlovati nego izvaditi putovnicu, a kad nas uhvate u svoju mrežu, podižu kamate nudeći nam pritom nove načine zaduživanja pod izlikom modernijeg načina poslovanja i povoljnijeg odnosa s korisnicima.

Paketi, lepeze, inovacije – a kamate na tekući račun su sve veće. Mi se tješimo činjenicom kako ćemo još samo ovaj mjesec ući u minus do kraja kako bi preživjeli do slijedeće plaće, no i sami smo svjesni istine – nema povratka nazad osim ako ne poduzmemo najdrastičnije mjere. Slika na kraju posta pokazuje konačno rješenje – Sretna Nova 2009!