Slatke navike i gorke posljedice

Kako je Hrvatska uglavnom opredijeljena kao katolička zemlja većina njenih stanovnika se tijekom razdoblja korizme odriče nečega. Većina odricanja se sastoji u tome da se tijekom tih četrdeset dana suzdržavamo od slatkiša, mesa ili cigareta i na taj način mislimo kako smo zaradili koji pozitivan bod kod Njega.

No ako uzmemo u obzir da je prije, ni pedeset godina, pomisao na svakodnevno natrpavanje sa čokoladom ili raznim „hambijima“ (i sličnim fast food delicijama) bila ravna znanstvenoj fantastici, jasno je da je negdje došlo do greške u sistemu.

Uz dužno poštovanje prema razvoju i napretku, boljoj materijalnoj situaciji i velikom izboru, ne mogu odoljeti , a da se ne zapitam – ima li smisla ne jesti kolače 40 dana, a nakon toga opet nastaviti natrpavati naš organizam kojekakvim smećem ne bi li zadovoljili trenutnu ovisnost o slatkom.Naučno je dokazano da se ljudi rađaju sa sklonošću prema slatkom okusu, te je nerealno očekivati kako će se ljudska rasa, radi osobnog napretka i zdravlja, odreći slatkiša, no svakome tko misli na svoje zdravlje i budućnost trebao bi biti zadatak svesti te količine u razumne granice.
Jedan red čokolade na dan vam nikako ne može naštetiti, no ako taj red preraste u čitavu tablu ili više, pa tome još pridodamo naš „sjedilački“ način života, nalazimo se pred ozbiljnim problemom koji za posljedicu može imati narušeno zdravlje, te sveopće loše stanje organizma.

Ljudi su se pretvorili u spužve, te su stoga postali plodno tlo za sve sijače reklama, namećući nam na taj način nezdrav način života, jer zaista je žalosno da u zemlji, poznatoj po ogromnim zalihama pitke vode, gledamo kako se tipična obitelj za stolom gosti gaziranim pićem u kojem se nalazi oko 100 gram šećera po jednoj litri, dok svi dobro znamo da je obična voda iz slavine pravi eliksir kada se usporedi s tim pićem.
Treba biti ustrajan i ne dopustiti da mediji određuju što ćemo jesti ili piti, jer mediji profitiraju i ovako i onako, no naš će nam izbor donijeti, ili zdraviji život, ili poveći račun kod doktora.

Novi trend iz Zemlje izlazećeg sunca

Tko o čemu, ja o recesiji…Washington Post je objavio interesantan članak u kojem objavljuje novu modu koja dolazi s dalekog istoka. U Japanu sve više poznatih kompanija primjenjuje opciju „dijeljenja poslova“ (work-sharing) kako bi izbjegli otpuštanja svojih radnika.

Princip „dijeljenja poslova“ se temelji na tome da se umanje satnice i plaća radnika, a posao jednog zaposlenika se podijeli između dva ili tri čovjeka. Svi dijele teret krize, ali u konačnici svi i zadržavaju svoj posao.

Zvuči idealno i optimistično – no da li se može primijeniti na „brdovitom balkanu“? Svi znamo kako izgleda radni elan u Japanu, a kako izgleda u balkanu. Njima je možda i teško prihvatiti to da umjesto šest dana rade četiri dana tjedno, i zato su manje plaćeni, no ostaje im posao, no ako zavirimo u hrvatsku realnost, veoma lako se može naći mnogo dodirnih točaka sa Japanskim modelom.



A ako malo bolje razmislim, čini mi se da smo mi već desetljećima ispred Japana.
Jer…Koliko ljudi u ovom trenutku izbiva sa svog radnog mjesta? Koliko je od tih odsutnih u lokalnom kafiću na pivu ili na kavi?

Ne moram nikome objašnjavati kakav je radni elan u Hrvatskoj, no bojim se da su vremena tipa „ovo ne spada u moj opis posla“ iza nas, te da jedini način opstanka leži u radu.

Poslodavci vape za hitnim mjerama protiv recesije u vidu financijskog rasterećenja, naglašavajući kako „hrvatska industrija dnevno gubi 150 radnih mjesta“. Zanima me da li bi jedno pošteno dijeljenje poslova zaista uspjelo sačuvati ovo malo naše industrije, ili bi se i ovdje našlo onih koji bi pronašli način da se izvuku, pa bi se opet našli na početku priče.
A vrijeme ne ide unatrag…

Nada umire posljednja

Igra mačke i miša između naše Vlade i (ne tako naših) banaka se nastavlja. Apeli iz Banskih Dvora, HNB-a i sličnih institucija imaju sve manje odjeka i smisla jer je bankarima u interesu profit, profit i samo profit.

I dok je prije nekoliko godina odobravanje kredita bilo jednostavno skoro kao uplata listića u kladionici, danas, ti isti bankari, sve slabije čuje glas onih od kojih žive.

I opet se moram okrenuti prema zapadu, i ugledati se na društvo preko Velike bare gdje je novo izbrani Barack Obama odobrio 75 milijardi $ pomoći ugroženim Amerikancima kojima prijeti oduzimanje domova radi neplaćanja hipotekarnih stambenih kredita.

Mora li i Hrvatska prijeći rub propasti da naši vrli zastupnici donesu, recimo, Zakon po hitnom postupku u kojem trenutno zamrzava kamatne stope do određenog limita.

Ako se ne varam, postoji zakon koji propisuje maksimalne zatezne kamate kako bi se spriječila očita pljačka, no zar krizna vremena ne iziskuju malo drugačije okvire ponašanja i ipak daju za pravo jednoj Vladi Republike Hrvatske da donese zakon koji bi barem malo išao na ruku onih koji su ipak najviše dali za izgradnju države, a samim tim i za razvoj banaka u istoj toj državi.

Glavni interes svake institucije koja pruža određene financijske usluge je profit (to je i logično), no njihovo bahato ponašanje s osmijehom na licu može jedino smanjiti broj korisnika (što je vjerojatno sve češći slučaj) i sigurno je „zastrašujuće“ poslovati sa dobitkom od 20 ili 25 %, što se nikako ne može uspoređivati sa strahom od gubitka doma radi pohlepe ili naplate tuđih grešaka.


Stoga se nadam se da postoji negdje tračak svjetla koji će pokazati izlaz iz crnog tunela krize, te da će razum i kompromis pobijediti bezobzirnu utrku za profitom.