E pa sretan svima, a ne samo njima...inače, nastao kao spomen na velike radničke demonstracije u Chicagu krajem 19. stoljeća (1886.g) . Za vrijeme demonstracija je poginulo oko 200 radnika, a osmero ih je osuđen na smrt...samo zato što su htjeli 8-satno radno vrijeme.
A danas...8 satno radno vrijeme je mnogima i dalje nedostižno. No, srećom, dolaze na nam lokalni izbori, pa se pripremite na mnoga obećanja (iako lokalni izbori nisu vezani sa zakonima o radu, opet je lijepo čuti da ti netko laže i gleda te u oči, zar ne? Čovjek se na trenutak osjeća kao da je važan i da taj njen ili njegov glas zaista može doprinijeti nekoj promjeni...)
Umjesto kritike želim svima dobar tek jer ako ništa drugo, bit će graha ili friganih srdela, no požurite se na zborna mjesta, jer ima onih koji nemaju srama ni za 1. Maj, pa se ponašaju na loncu slično kao i u pretvorbi...
Dolazi nam ljeto koje sa sobom nosi bogatu koncertnu sezonu, i mnogi naši sretnici će provesti dobar dio godišnjeg odmora na plavom jadranu, i ako uhvate koju slobodnu kartu, možda se zalete i do pulske Arene kako bi pogledali koncert Edina Dervišhalidovića (alias Dino Merlin).
Poručujem organizatorima koncerta, a i koncertnoj direkciji, neka predlože gospodinu Dervišhalidoviću da pozove posebnog glazbenog gosta. Mislim da bi bilo u redu kada bi mu se na koncertu pridružio i Marko „nikad u Areni“ Perković Thomspon za kojeg sam uvjerena da bi zaista dao posebnu boju ilahijama i kasidama u duetu s Dinom Merlinom.
Zapravo, kada malo bolje razmislim, najbolje bi bilo pozvati i Boru Čorbu, pa bi se sva trojica mogla uhvatiti u kolo, noseći križ oko vrata i kokardu na čelu, dok ih nosi ritam sevdaha.
Naravno da je Hrvatska demokratska zemlja koja poštuje vjerske slobode i osobni izričaj, no ponekad smo prestrogi prema sebi samima. Ni u kojem slučaju ne podržavam koketiranje s bilo kakvom vrstom zločinačkih institucija ili govorom mržnje. Ne podnosim totalitarizam u bilo kojem smislu, ali je nepravedno da jedan Dino Merlin može u pulsku Arenu, a Thomson ne može.
Kome to u gradu Puli smeta pretjerano Thomsonovo domoljublje, a ne smetaju mu ilahije i kaside? Ne bih se čudila da u Areni prije Thomsona zapjeva i Riblja Čorba, no u tom slučaju bi naša država uistinu postala pravi Teatar apsurda.
Žalosno je to koliko se trudimo biti napredni i otvoreni prema svijetu, a ustvari se nismo pomaknuli od nekadašnjeg načina razmišljanja i postavljanja prema svijetu. I onda, kao i danas, sve što je bilo izvana, je bilo bolje od onoga što je bilo naše.
I da, Thomson otvoreno koketira sa ustaškim pokretom – i publika na njegovim koncertima uzvikuje „Za dom – spremni“…nije li to inat ili su zaista svi Hrvati koljači i ustaše? No, to je tema za neki drugi post…stanje države i nacije je takvo da će ipak Thomson prije zapjevati u pulskoj Areni, nego što će doći do pomirbe Hrvata.
Da su nekih davnih dana (prije Krista) Cezar i njegovi rimljani odlučili ostati malo duže na Otoku, možda danas ne bismo slušali toliko napada od strane britanskih novinara na Lijepu našu. Ne kažem ja da kod nas nema korupcije i organiziranog kriminala, no to sve skupa, djeluje pomalo neuvjerljivo, pogotovo kada nas za to optužuje sila koja je stoljećima vladala i haračila svijetom, i tek kad je izmuzla većinu bogatstava iz svojih kolonija, našla je za shodno da „da slobodu“ pokorenim narodima.
Eto, mediji se raspisali o članku britanskog novinara sa BBC-a Matta Prodgera (očigledno nekog velikog Croato fana) koji se na sve strane razgalamio kako je Hrvatska opasna zemlja u kojoj cvate organizirani kriminal i postoji plodno tlo za razvoj terorizma, pa se radi tih napisa tresu gaće i britanskom ministarstvu vanjskih poslova koje upozorava svoje građane da je Hrvatska „zemlja opasnog življenja“.
Nisam povjesničar, ali s velikom sigurnošću mogu tvrditi da mi, primitivni balkanci, nemamo ni Tudor-ove, a ni Stuart-ove korijene, pa vjerojatno nismo podobni za primanje u veliko i profinjeno Europsko društvo (kojem neki od nas toliko teže), ali nas je Bog kaznio prekrasnim morem i obiljem vode, pa smo valjda radi toga vječita meta nekoj od svjetskih sila.
Bilo bi najbolje da se mi sami koloniziramo, a sva naša bogatstva damo u ruke europske unije i na taj način udobrovoljimo predstavnike velikih sila. Čovjek se jako teško rješava starih navika, pa se tako i mnogi bivši „kolonijalisti“ ne mogu tek tako odreći prava da vladaju svijetom.
Moć je opijum, a ljudi povodljivi. Pomisao na upravljanje svijetom mami mnogima vodu na usta, samo da ta voda ne bude naša voda – mnogima je ionako došla do grla…
Sindikati opet dižu prašinu – evo, kupili su zemljište u centru metropole, pa će, ako bude sreće, i sindikalni dom tamo niknuti jednog dana. Gledajući na koji se način razvija cijela ta situacija, vidim da smo mi Hrvati stvarno neki kivan narod – umjesto da se ugledamo na štedljive i poslovno sposobne sindikaliste, mi se odmah zakačili Sanaderovog BMW-a, pa udri po sindikatu.
Dragi moji radnici, sad vidite kako se to radi – i ja bih, da mi znanje ekonomije nije ravno nuli, danas bila dobro situirana da sam tih 50 kuna mjesečne sindikalne članarine ulagala pametnije. Ja sam proteklih 15 godina plaćala sindikalnu članarinu, u prosjeku 50 kn mjesečno, i umjesto temeljenog kapitala, meni su ostale jedino prazne flaše od vina koje nam redovito poklanjaju za Uskrs i Božić. Ako uzmemo u obzir da svaki taj prigodni paket stoji od 150 do 300 kuna, onda nam godišnje ostane 300 kn za priljev u središnjicu, a ako od te naknade oduzmemo određene simbolične svote za vođenje sindikalnih računa, plaće sindikalnih čelnika i ostale troškove, pitam se da li je zaista moguće samo tako skupiti tako veliki iznos za kupovinu zemljišta u centru grada.
Znatiželja me izjedala do bola, pa sam pokušala otkriti koliko ima aktivnih članova sindikata u Matici hrvatskih sindikata, no umjesto neke pompozne brojke od milijun i pol ujedinjenih članova sindikata, ja sam naišla na poruku…Under Construction… Izgleda da su oni već počeli graditi taj sindikalni dom.
