Pomalo mi je smiješno slušati sunarodnjake kako kukaju da je financijska kriza zakucala i na naša vrata, a pritom promatrati opću seobu hrvatskog naroda put mondenih (i manje mondenih) skijališta, mahom smještenih u Europskoj Uniji.
Staru 2008. godinu smo završili pod ozbiljnom prijetnjom podizanja kamata na već nekoliko puta podignute kamate stambenih kredita, pa se ne mogu oteti dojmu da živimo u nekom prividnom stanju blagostanja – ili imamo više novaca nego što želimo priznati.
Smiješe nam se novi otkazi, no naši ljudi se ne daju smesti – jer neodlazak na skijanje se smatra totalno neprihvatljivim načinom ponašanja, i ako se na poslu ne pojavite bez priče sa Kronplatza, veoma lako će vam se desiti da vas izopće iz društva pod općom optužbom rušenja glavnih stupova našeg potrošačkog društva.
Ponekad mi se čini da živimo u robovlasničkom društvu, doduše, modernom robovlasničkom društvu – s jedne strane nas banke zasipaju s karticama i kreditima koje je lakše isposlovati nego izvaditi putovnicu, a kad nas uhvate u svoju mrežu, podižu kamate nudeći nam pritom nove načine zaduživanja pod izlikom modernijeg načina poslovanja i povoljnijeg odnosa s korisnicima.
Paketi, lepeze, inovacije – a kamate na tekući račun su sve veće. Mi se tješimo činjenicom kako ćemo još samo ovaj mjesec ući u minus do kraja kako bi preživjeli do slijedeće plaće, no i sami smo svjesni istine – nema povratka nazad osim ako ne poduzmemo najdrastičnije mjere. Slika na kraju posta pokazuje konačno rješenje – Sretna Nova 2009!
Nema komentara:
Objavi komentar