Cezare, Cezare…

Da su nekih davnih dana (prije Krista) Cezar i njegovi rimljani odlučili ostati malo duže na Otoku, možda danas ne bismo slušali toliko napada od strane britanskih novinara na Lijepu našu. Ne kažem ja da kod nas nema korupcije i organiziranog kriminala, no to sve skupa, djeluje pomalo neuvjerljivo, pogotovo kada nas za to optužuje sila koja je stoljećima vladala i haračila svijetom, i tek kad je izmuzla većinu bogatstava iz svojih kolonija, našla je za shodno da „da slobodu“ pokorenim narodima.

Eto, mediji se raspisali o članku britanskog novinara sa BBC-a Matta Prodgera (očigledno nekog velikog Croato fana) koji se na sve strane razgalamio kako je Hrvatska opasna zemlja u kojoj cvate organizirani kriminal i postoji plodno tlo za razvoj terorizma, pa se radi tih napisa tresu gaće i britanskom ministarstvu vanjskih poslova koje upozorava svoje građane da je Hrvatska „zemlja opasnog življenja“.

Nisam povjesničar, ali s velikom sigurnošću mogu tvrditi da mi, primitivni balkanci, nemamo ni Tudor-ove, a ni Stuart-ove korijene, pa vjerojatno nismo podobni za primanje u veliko i profinjeno Europsko društvo (kojem neki od nas toliko teže), ali nas je Bog kaznio prekrasnim morem i obiljem vode, pa smo valjda radi toga vječita meta nekoj od svjetskih sila.

Bilo bi najbolje da se mi sami koloniziramo, a sva naša bogatstva damo u ruke europske unije i na taj način udobrovoljimo predstavnike velikih sila. Čovjek se jako teško rješava starih navika, pa se tako i mnogi bivši „kolonijalisti“ ne mogu tek tako odreći prava da vladaju svijetom.
Moć je opijum, a ljudi povodljivi. Pomisao na upravljanje svijetom mami mnogima vodu na usta, samo da ta voda ne bude naša voda – mnogima je ionako došla do grla…

Slatke navike i gorke posljedice

Kako je Hrvatska uglavnom opredijeljena kao katolička zemlja većina njenih stanovnika se tijekom razdoblja korizme odriče nečega. Većina odricanja se sastoji u tome da se tijekom tih četrdeset dana suzdržavamo od slatkiša, mesa ili cigareta i na taj način mislimo kako smo zaradili koji pozitivan bod kod Njega.

No ako uzmemo u obzir da je prije, ni pedeset godina, pomisao na svakodnevno natrpavanje sa čokoladom ili raznim „hambijima“ (i sličnim fast food delicijama) bila ravna znanstvenoj fantastici, jasno je da je negdje došlo do greške u sistemu.

Uz dužno poštovanje prema razvoju i napretku, boljoj materijalnoj situaciji i velikom izboru, ne mogu odoljeti , a da se ne zapitam – ima li smisla ne jesti kolače 40 dana, a nakon toga opet nastaviti natrpavati naš organizam kojekakvim smećem ne bi li zadovoljili trenutnu ovisnost o slatkom.Naučno je dokazano da se ljudi rađaju sa sklonošću prema slatkom okusu, te je nerealno očekivati kako će se ljudska rasa, radi osobnog napretka i zdravlja, odreći slatkiša, no svakome tko misli na svoje zdravlje i budućnost trebao bi biti zadatak svesti te količine u razumne granice.
Jedan red čokolade na dan vam nikako ne može naštetiti, no ako taj red preraste u čitavu tablu ili više, pa tome još pridodamo naš „sjedilački“ način života, nalazimo se pred ozbiljnim problemom koji za posljedicu može imati narušeno zdravlje, te sveopće loše stanje organizma.

Ljudi su se pretvorili u spužve, te su stoga postali plodno tlo za sve sijače reklama, namećući nam na taj način nezdrav način života, jer zaista je žalosno da u zemlji, poznatoj po ogromnim zalihama pitke vode, gledamo kako se tipična obitelj za stolom gosti gaziranim pićem u kojem se nalazi oko 100 gram šećera po jednoj litri, dok svi dobro znamo da je obična voda iz slavine pravi eliksir kada se usporedi s tim pićem.
Treba biti ustrajan i ne dopustiti da mediji određuju što ćemo jesti ili piti, jer mediji profitiraju i ovako i onako, no naš će nam izbor donijeti, ili zdraviji život, ili poveći račun kod doktora.