Under construction

Sindikati opet dižu prašinu – evo, kupili su zemljište u centru metropole, pa će, ako bude sreće, i sindikalni dom tamo niknuti jednog dana. Gledajući na koji se način razvija cijela ta situacija, vidim da smo mi Hrvati stvarno neki kivan narod – umjesto da se ugledamo na štedljive i poslovno sposobne sindikaliste, mi se odmah zakačili Sanaderovog BMW-a, pa udri po sindikatu.

Dragi moji radnici, sad vidite kako se to radi – i ja bih, da mi znanje ekonomije nije ravno nuli, danas bila dobro situirana da sam tih 50 kuna mjesečne sindikalne članarine ulagala pametnije. Ja sam proteklih 15 godina plaćala sindikalnu članarinu, u prosjeku 50 kn mjesečno, i umjesto temeljenog kapitala, meni su ostale jedino prazne flaše od vina koje nam redovito poklanjaju za Uskrs i Božić. Ako uzmemo u obzir da svaki taj prigodni paket stoji od 150 do 300 kuna, onda nam godišnje ostane 300 kn za priljev u središnjicu, a ako od te naknade oduzmemo određene simbolične svote za vođenje sindikalnih računa, plaće sindikalnih čelnika i ostale troškove, pitam se da li je zaista moguće samo tako skupiti tako veliki iznos za kupovinu zemljišta u centru grada.


Znatiželja me izjedala do bola, pa sam pokušala otkriti koliko ima aktivnih članova sindikata u Matici hrvatskih sindikata, no umjesto neke pompozne brojke od milijun i pol ujedinjenih članova sindikata, ja sam naišla na poruku…Under Construction… Izgleda da su oni već počeli graditi taj sindikalni dom.

Gdje je granica između prava i inata?

Iako pomisao na smanjenje plaća u čovjeku instinktivno izaziva revolt, s druge strane beskrajno inaćenje ne vodi baš u svijetlu budućnost. Ima li šanse da vlada i sindikat pronađu zajednički jezik, a da pri tom sve strane ostane zadovoljne.

Mislim da ja nisam za to kompetentna, ali vjerujem da postoje deseci tisuća zaposlenih u privatnom sektoru koji ne samo da ne znaju da li će ugledati plaću slijedeći mjesec, nego ne znaju da li će uopće naći svoje radno mjesto, a koji bi mogli ponuditi bolji odgovor na moje pitanje. Osim tih zaposlenika, postoje i umirovljenici čija su primanja daleko ispod najnižih ljudskih standarda, a za njihova prava se ne zalažu niti vladajući, niti opozicija, a bome ni famozna Stranka Umirovljenika. Znate, to su oni ljudi koji često pod okriljem noći prekapaju naše „sirotinjske“ kante za smeće ne bi li našli koju plastičnu bocu ili komad odjeće koji bi im poslužio.

No što ja uopće raspravljam o starcima u ovako naprednoj i europski orijentiranoj Hrvatskoj gdje se vode bitke oko par postotaka povećanja plaće. I opet naša sebičnost izlazi na vidjelo i sad sam zaista sigurna da smo stvarno spremni za novo i napredno potrošačko društvo u kojem će se svatko brinuti jedino i isključivo za sebe. Ma što će meni država ako ja nemam svoju plaću uvećanu za 6%?

Baš, kao da tih 6% nešto znači – čini mi se da smo mi, kakvi već jesmo skloni zaduživanju, odavno potrošili tih 6% i sad na sve moguće i nemoguće načine pokušavamo pokrpati rupe. Držimo se principa i inatimo se jedni drugima dok nas čitav svijet gazi i ponižava.

Slijepo pužemo pred Europom, a sami sebi oči vadimo. Zar smo se za to borili?