K(erum)ruha i igara…

I dok se cijela Lijepa Naša trese od iščekivanja nastavka Kerum-nastije, a pošteni predsjednički kandidati odlaze pod nož samo da bi bili što dopadljiviji svekolikom puku, zaboravlja se na goruće probleme koji, nažalost, nisu iščezli dodirom čarobnog štapića s kojim se u zadnje vrijeme igra jedna bjelokosa dobra vila.

Nastavlja se trend uvoza nekvalitetne robe iz Kine (koja se mjeri u milijardama američkih dolara) dok je naša tekstilna industrija uništena „visoko-profitabilnim“ poslovima, lošim kampanjama, te totalnom nezainteresiranošću svekolikog puka za kupovinu domaćih proizvoda jer, nedaoBog, da nosimo nešto nemarkirano na čemu piše „Proizvedeno u Hrvatskoj“.

Firme poput Dalmatinke Nove iz Sinja ili Pamučne industrije iz Duge Rese su uništene dok je netko prodajom istih zgrnuo ogromne novce, i sad ispija hladan coctail ispod suncobrana u nekoj egzotičnoj zemlji, dok se otpušteni i ostavljeni radnici organiziraju u sindikalne prosvjede, štrajkaju glađu, pišu peticije koje završavaju u reciklaži, jer njihov glas ionako nitko ne čuje…osim nas par…utopista koji još uvijek vjeruju da se može živjeti pošteno od svog rada.

Sličnu modu prati i metalurgija, tj, „željezna industrija“ čije se uprave i dalje kockaju životima svojih zaposlenika i isplaćuju provizije, dok mozgovi, koji bi i mogli pokrenuti i unaprijediti metalnu industriju, svoj talent prosipaju po svijetu. Kako su samo ljudi zaboravni…isti taj Svijet će nam ponovo (puno skuplje) prodati naše vlastite ideje.

Umjesto da mi hranimo Europu, ona nas kljuka svojim otpacima dok naši (nažalost rascjepkani, neorganizirani i nezainteresirani) proizvođači bacaju mandarine i nektarine svinjama. Umjesto milijardi kuna isplaćenih poticaja, zašto ne poticati ljude da se organiziraju i surađuju, jer niti jedan pojedinac (ma koliko bio jak) nije u stanju konkurirati europskom tržištu. Zar stvarno moramo uvoziti grah iz Kine samo zato što su hrvatski proizvođači previše jalni da bi se udružili i zajednički pokušali plasirati svoj proizvod?

Po svemu sudeći u državi ništa ne valja i sve je u redu. Političari i dalje podilaze puku (s velikom figom u džepu), javna poduzeća su i dalje nedodirljiva, a sukob interesa je postao normalan modus ponašanja i poslovanja.

Moć je toliko slatka, pa to sladostrašće muti razum i tjera čovjeka da priča besmislice, obećava brda i doline, zaboravljajući na onu staru narodnu poslovicu – Obećanje, ludom radovanje -…
Srećom, (za moćnike) mi smo i dalje previše jalni i ne vidimo dalje od susjedovog dvorišta, pa se nama upravlja veoma lako, a oči nam se i dalje mažu Kerumovim ljubavnim životom, tugujemo zajedno zato što ne idemo na Svjetsko nogometno prvenstvo, dok Dikan i Gotovac dižu naklade žutim medijima.
Sve je to dobro, dok ima kruha i igara…a što će biti kada nestane kruha?


Hoćemo li se tada igrati tko ima najljepše pijetlovo pero za uhom ili na šeširu ?

Pozitivno-negativni osvrt

Financijski analitičari i stručnjaci govore kako je polako krenulo prema gore, no ja i dalje „optimistično“ vjerujem kako je pred nama još dosta spuštanja. Okružuje nas previše nemoralnih nebuloza, nepravdi i „EU“ trakavica da bismo bili u stanju dići nogu krenuti naprijed…ako nam se sprema vrijeme kada će se početi dizati glave, glas, parole i bune jer će to biti jedini način istjerivanja pravde na sunce.

Zahuktava se nova školska godina i odjednom su svi spremni na nož jer nema besplatnih udžbenika (ne sjećam se da mi je itko ikada dao i jednu knjigu za školovanje besplatno)

Dan prije nogometne utakmice na Wembley-u, englezi se spremaju ponovo poslati Hrvatsku pred Tribunal „jerbo su naši navijači fašisti i rasisti“ – pa učili su od najboljih, od engleza…

(Ne)sportsko ponašanje se nastavlja i na Europskom prvenstvu u Poljskoj gdje (NE)europska Grčka briše naziv Makedonije tijekom prijenosa utakmice.

Srećom, postoje i svijetli primjeri koji (ponovo) dolaze iz hrvatske političke svakodnevice, a vezani su prvenstveno za predstojeću predsjedničku utrku.

Ipak smo napredovali u odnosu na prethodne izbore – kako se čini, bit će barem 15 kandidata, što je za 2 više nego 2005.g. (kada ih je bilo 13), a ako se izrazimo matematički, tu se vidi rast od 15% (naše ekonomija i privreda mogu samo sanjati takav rast).

Naša poznata avio kompanija je bogatija za još jednog člana NO (točnije članicu), pa ih je sada, sve skupa, 13 (trinaest)…što je pomalo simboličan broj. Ipak je toj kompaniji većinski vlasnik država, pa osobno smatram da joj se ne sprema Posljednja večera.

I mogla bih nabrajati u nedogled…no nisam sigurna imam li dovoljno slobodnog prostora na svom web poslužitelju za istaknuti sve vrle, pozitivne i nevine, krivo optužene (i ine…) slučajeve koji rese ove krasne, kasno ljetne dane…

Sretan ti rođendan Jadranka!

Sad znam zašto je Ivo dao ostavku! Pa to je bio jedinstven i originalan poklon jednoj od najstarijih i najgorljivijih vladnih uzdanica, majci sve naše hrvatske djece, jedinoj i neponovljivoj J. K.

Draga naša pjesnikinjo! Draga naša novinarko!

Još jednom - Sretan rođendan!!!

...a u državi i dalje vlada šok i nevjerica. Strah se uvlači u kosti, a naši dragi, zapadni susjedi su u skandaloznom i pred-infarktnom stanju. Kako dalje? Kamo dalje? Pregovarati ili ne pregovarati? Ustupiti ili odstupiti? Samo, tko će na kraju raditi? Europska Unija?



Mogu li prijevremeni izbori donijeti išta novo osim sigurnog gubitka za HDZ? Ne! Sve dok trpamo svoje smeće pod tepih i pričamo bajke za nas nema spasa. Bojim sa da nam opet treba vrijeme parola i diktata i to onih najradikalnijih...tipa... Rad oslobađa.

Rad(t) oslobođa, a nas je na kraju jedino oslobodio zdrave pameti jer smo samo mi u stanju trpiti ovakve tragi-komedije u svojoj državi, i na sve to uredno plaćati kamate i porez!

U slast ljudi...barem oni koji imaju još što jesti.

Brisanjem hrvatskog jezika do lakšeg puta u EU

Eto, predlažu se nove mjere i dopune Zakona o zaštiti potrošača po kojima se citiram „Umjesto hrvatskoga i latinice, obavijesti o proizvodu (što je pravi naziv za deklaracije) ubuduće će moći biti ispisane drugim jezicima ili znakovima, simbolima i piktogramima i sličnim 'potrošaču lako razumljivim jezikom” kraj citata.

Ako sam ja ovo dobro razumjela, više neće biti obvezno ispisivanje deklaracija na hrvatskom jeziku, nego samo jednom jeziku, koje zahtjeva EU, a što je Lijepa Naša prihvatila potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Znači hrvatski potrošač ili europska Unija – pitanje je sad?

Ovo zaista zvuči krajnje pesimistično jer živimo u društvu u kojem je zaštita potrošača ionako na niskom nivou, pa još ako prođe prijedlog ovog zakona i počne se primjenjivati, ne piše nam se dobro.

Na našim policama ionako ima previše robe sumnjivog porijekla i kakvoće, a ako se ta roba prestane deklarirati na razumljivom i čitljivom jeziku (hrvatskom), čekaju nas sivi i neizvjesni dani.

No, kad malo bolje razmislim, postoji rješenje za taj problem. Ustvari, EU nam na taj način čini veliku uslugu, jer ako počnemo bojkotirati sve proizvode u čije smo porijeklo nesigurni ili ga ne znamo, ostaje nam jedino solucija kupovanja hrvatskih proizvoda što u konačnici može imati jako pozitivan učinak na naše gospodarstvo jer ćemo se pokrenuti s mrtve točke.

Konačno će doći kraj jeftinim uvoznim proizvodima i shvatit ćemo da je ipak presudna kvaliteta. Naše zdravlje je svakako važnije od par ušteđenih kuna, stoga ne očajavajte i ne čekajte primjenu novog zakona, nego počnite već sad bojkotirati uvezenu robu.

Vaša djeca će Vam biti zahvalna…

Jedinstvo i bratstvo – naše bogatstvo

Dolazi nam ljeto koje sa sobom nosi bogatu koncertnu sezonu, i mnogi naši sretnici će provesti dobar dio godišnjeg odmora na plavom jadranu, i ako uhvate koju slobodnu kartu, možda se zalete i do pulske Arene kako bi pogledali koncert Edina Dervišhalidovića (alias Dino Merlin).

Poručujem organizatorima koncerta, a i koncertnoj direkciji, neka predlože gospodinu Dervišhalidoviću da pozove posebnog glazbenog gosta. Mislim da bi bilo u redu kada bi mu se na koncertu pridružio i Marko „nikad u Areni“ Perković Thomspon za kojeg sam uvjerena da bi zaista dao posebnu boju ilahijama i kasidama u duetu s Dinom Merlinom.

Zapravo, kada malo bolje razmislim, najbolje bi bilo pozvati i Boru Čorbu, pa bi se sva trojica mogla uhvatiti u kolo, noseći križ oko vrata i kokardu na čelu, dok ih nosi ritam sevdaha.
Naravno da je Hrvatska demokratska zemlja koja poštuje vjerske slobode i osobni izričaj, no ponekad smo prestrogi prema sebi samima. Ni u kojem slučaju ne podržavam koketiranje s bilo kakvom vrstom zločinačkih institucija ili govorom mržnje. Ne podnosim totalitarizam u bilo kojem smislu, ali je nepravedno da jedan Dino Merlin može u pulsku Arenu, a Thomson ne može.

Kome to u gradu Puli smeta pretjerano Thomsonovo domoljublje, a ne smetaju mu ilahije i kaside? Ne bih se čudila da u Areni prije Thomsona zapjeva i Riblja Čorba, no u tom slučaju bi naša država uistinu postala pravi Teatar apsurda.

Žalosno je to koliko se trudimo biti napredni i otvoreni prema svijetu, a ustvari se nismo pomaknuli od nekadašnjeg načina razmišljanja i postavljanja prema svijetu. I onda, kao i danas, sve što je bilo izvana, je bilo bolje od onoga što je bilo naše.

I da, Thomson otvoreno koketira sa ustaškim pokretom – i publika na njegovim koncertima uzvikuje „Za dom – spremni“…nije li to inat ili su zaista svi Hrvati koljači i ustaše? No, to je tema za neki drugi post…stanje države i nacije je takvo da će ipak Thomson prije zapjevati u pulskoj Areni, nego što će doći do pomirbe Hrvata.

Novi trend iz Zemlje izlazećeg sunca

Tko o čemu, ja o recesiji…Washington Post je objavio interesantan članak u kojem objavljuje novu modu koja dolazi s dalekog istoka. U Japanu sve više poznatih kompanija primjenjuje opciju „dijeljenja poslova“ (work-sharing) kako bi izbjegli otpuštanja svojih radnika.

Princip „dijeljenja poslova“ se temelji na tome da se umanje satnice i plaća radnika, a posao jednog zaposlenika se podijeli između dva ili tri čovjeka. Svi dijele teret krize, ali u konačnici svi i zadržavaju svoj posao.

Zvuči idealno i optimistično – no da li se može primijeniti na „brdovitom balkanu“? Svi znamo kako izgleda radni elan u Japanu, a kako izgleda u balkanu. Njima je možda i teško prihvatiti to da umjesto šest dana rade četiri dana tjedno, i zato su manje plaćeni, no ostaje im posao, no ako zavirimo u hrvatsku realnost, veoma lako se može naći mnogo dodirnih točaka sa Japanskim modelom.



A ako malo bolje razmislim, čini mi se da smo mi već desetljećima ispred Japana.
Jer…Koliko ljudi u ovom trenutku izbiva sa svog radnog mjesta? Koliko je od tih odsutnih u lokalnom kafiću na pivu ili na kavi?

Ne moram nikome objašnjavati kakav je radni elan u Hrvatskoj, no bojim se da su vremena tipa „ovo ne spada u moj opis posla“ iza nas, te da jedini način opstanka leži u radu.

Poslodavci vape za hitnim mjerama protiv recesije u vidu financijskog rasterećenja, naglašavajući kako „hrvatska industrija dnevno gubi 150 radnih mjesta“. Zanima me da li bi jedno pošteno dijeljenje poslova zaista uspjelo sačuvati ovo malo naše industrije, ili bi se i ovdje našlo onih koji bi pronašli način da se izvuku, pa bi se opet našli na početku priče.
A vrijeme ne ide unatrag…