K(erum)ruha i igara…

I dok se cijela Lijepa Naša trese od iščekivanja nastavka Kerum-nastije, a pošteni predsjednički kandidati odlaze pod nož samo da bi bili što dopadljiviji svekolikom puku, zaboravlja se na goruće probleme koji, nažalost, nisu iščezli dodirom čarobnog štapića s kojim se u zadnje vrijeme igra jedna bjelokosa dobra vila.

Nastavlja se trend uvoza nekvalitetne robe iz Kine (koja se mjeri u milijardama američkih dolara) dok je naša tekstilna industrija uništena „visoko-profitabilnim“ poslovima, lošim kampanjama, te totalnom nezainteresiranošću svekolikog puka za kupovinu domaćih proizvoda jer, nedaoBog, da nosimo nešto nemarkirano na čemu piše „Proizvedeno u Hrvatskoj“.

Firme poput Dalmatinke Nove iz Sinja ili Pamučne industrije iz Duge Rese su uništene dok je netko prodajom istih zgrnuo ogromne novce, i sad ispija hladan coctail ispod suncobrana u nekoj egzotičnoj zemlji, dok se otpušteni i ostavljeni radnici organiziraju u sindikalne prosvjede, štrajkaju glađu, pišu peticije koje završavaju u reciklaži, jer njihov glas ionako nitko ne čuje…osim nas par…utopista koji još uvijek vjeruju da se može živjeti pošteno od svog rada.

Sličnu modu prati i metalurgija, tj, „željezna industrija“ čije se uprave i dalje kockaju životima svojih zaposlenika i isplaćuju provizije, dok mozgovi, koji bi i mogli pokrenuti i unaprijediti metalnu industriju, svoj talent prosipaju po svijetu. Kako su samo ljudi zaboravni…isti taj Svijet će nam ponovo (puno skuplje) prodati naše vlastite ideje.

Umjesto da mi hranimo Europu, ona nas kljuka svojim otpacima dok naši (nažalost rascjepkani, neorganizirani i nezainteresirani) proizvođači bacaju mandarine i nektarine svinjama. Umjesto milijardi kuna isplaćenih poticaja, zašto ne poticati ljude da se organiziraju i surađuju, jer niti jedan pojedinac (ma koliko bio jak) nije u stanju konkurirati europskom tržištu. Zar stvarno moramo uvoziti grah iz Kine samo zato što su hrvatski proizvođači previše jalni da bi se udružili i zajednički pokušali plasirati svoj proizvod?

Po svemu sudeći u državi ništa ne valja i sve je u redu. Političari i dalje podilaze puku (s velikom figom u džepu), javna poduzeća su i dalje nedodirljiva, a sukob interesa je postao normalan modus ponašanja i poslovanja.

Moć je toliko slatka, pa to sladostrašće muti razum i tjera čovjeka da priča besmislice, obećava brda i doline, zaboravljajući na onu staru narodnu poslovicu – Obećanje, ludom radovanje -…
Srećom, (za moćnike) mi smo i dalje previše jalni i ne vidimo dalje od susjedovog dvorišta, pa se nama upravlja veoma lako, a oči nam se i dalje mažu Kerumovim ljubavnim životom, tugujemo zajedno zato što ne idemo na Svjetsko nogometno prvenstvo, dok Dikan i Gotovac dižu naklade žutim medijima.
Sve je to dobro, dok ima kruha i igara…a što će biti kada nestane kruha?


Hoćemo li se tada igrati tko ima najljepše pijetlovo pero za uhom ili na šeširu ?

Pozitivno-negativni osvrt

Financijski analitičari i stručnjaci govore kako je polako krenulo prema gore, no ja i dalje „optimistično“ vjerujem kako je pred nama još dosta spuštanja. Okružuje nas previše nemoralnih nebuloza, nepravdi i „EU“ trakavica da bismo bili u stanju dići nogu krenuti naprijed…ako nam se sprema vrijeme kada će se početi dizati glave, glas, parole i bune jer će to biti jedini način istjerivanja pravde na sunce.

Zahuktava se nova školska godina i odjednom su svi spremni na nož jer nema besplatnih udžbenika (ne sjećam se da mi je itko ikada dao i jednu knjigu za školovanje besplatno)

Dan prije nogometne utakmice na Wembley-u, englezi se spremaju ponovo poslati Hrvatsku pred Tribunal „jerbo su naši navijači fašisti i rasisti“ – pa učili su od najboljih, od engleza…

(Ne)sportsko ponašanje se nastavlja i na Europskom prvenstvu u Poljskoj gdje (NE)europska Grčka briše naziv Makedonije tijekom prijenosa utakmice.

Srećom, postoje i svijetli primjeri koji (ponovo) dolaze iz hrvatske političke svakodnevice, a vezani su prvenstveno za predstojeću predsjedničku utrku.

Ipak smo napredovali u odnosu na prethodne izbore – kako se čini, bit će barem 15 kandidata, što je za 2 više nego 2005.g. (kada ih je bilo 13), a ako se izrazimo matematički, tu se vidi rast od 15% (naše ekonomija i privreda mogu samo sanjati takav rast).

Naša poznata avio kompanija je bogatija za još jednog člana NO (točnije članicu), pa ih je sada, sve skupa, 13 (trinaest)…što je pomalo simboličan broj. Ipak je toj kompaniji većinski vlasnik država, pa osobno smatram da joj se ne sprema Posljednja večera.

I mogla bih nabrajati u nedogled…no nisam sigurna imam li dovoljno slobodnog prostora na svom web poslužitelju za istaknuti sve vrle, pozitivne i nevine, krivo optužene (i ine…) slučajeve koji rese ove krasne, kasno ljetne dane…

Dobro je činiti dobro

Ovim putem šaljem javni apel svim javnim organizacijama, kompanijama, političarima, te svim ostalim ljudima dobrog srca da pomognu poznatu humanitarnu organizaciju jer se ova ista našla na koljenima radi galopirajuće recesije i svjetske krize, te se sada mora zaduživati na sve strane počevši od Japana koji je sponzorirao naše drage humanitarce sa 100 milijardi $ u veljači ove godine, isto je učinila i Norveška, ali sa skromnih 4,5 milijardi $. Nažalost, SAD i Europska Unija još nisu izvršili svoja obećanja, pa potrebnih 200 milijardi $ još uvijek stoji u zraku, a vremena je sve manje.



Ovi humanitarci svijet nadgledaju s visine, pa bi stoga bilo lijepo da sa novčanom pomoći prvo krenu naše Zračne luke i agencije za civilno zrakplovstvo jer po njihovim primanjima očigledno ih je receija zaobišla u velikom luku. Slijedeća na listi je svakako i naša vlada koja će zasigurno još jednim vještim rebalansom proračuna iznaći dodana sredstva za pomoć našim humanitarcima. Pozivam i ostale javne osobe, poznate gradonačelnike, zvijezde i zvjezdice, nogometaše i poznate manekenke da se ujedine u ovom plemenitom pothvatu, jer pomažući njima, pomažemo i sebi samima.

Dobro je činiti dobro!