Rimska carica - rikula

Svatko, tko je barem malo upoznat sa današnjim trendovima u kuhinji, zna što je rikula (riga, rukola; lat. Eruca sativa) . Jednostavna i poludivlja biljka koja je nekad bila privilegija primorskih i mediteranskih krajeva vuče svoje korijene iz doba rimljana. Postoji mnogo vrsta te biljke, a najpoznatije su kultivirana (eruca sativa, rucola coltivata) i divlja (diplotaxis tenuifolia, rucola selvatica). Razlike u uzgoju nema jer riga ne traži previše, a za uzvrat može ponuditi više nego što možemo zamisliti. Rikula dosta lako uspijeva na svakom tlu, a preporučuje se uzgoj na sunčanom mjestu ili u polu sjenovitom i važno je opskrbiti je s dosta vode, jer u protivnom veoma brzo izraste, a listovi joj postanu jako aromatični, pa skoro i gorki i žilavi.

Još u davna vremena rikuli su se pripisivala afrodizijačka svojstva, a koristila se i kao jedan od najvažnijih sastojaka za lijek protiv kašlja i skorbuta.

Nutritivna vrijednost rikule je jako velika – osim što je bogata vitaminom C, A, K, ona je i odličan izvor minerala kao što su kalcij, magnezij, željezo, kalij i fosfor. Beta-karoten iz rikule ima učinak antioksidanta, a to pomaže očuvanju našeg organizma.

U kuhinji se koristi i kao začin i kao samostalno jelo, bilo da je riječ o salatama, prilogu uz krumpir ili rižotu. Može se pripremati poput špinata ili blitve, sa češnjakom i maslinovim uljem – na lešo. Izvrstan je dodatak na pizzama (pogotovo u kombinaciji sa mozzarelom ili sličnim sirevima). Mogućnosti su ogromne, a mi moramo pustiti mašti na volju.

Za početak je dovoljna najobičnija salata koja se sastoji od puterice, rikole, mladog luka i rotkvice – a sve to je začinjeno s maslinovim uljem i malo kvasine…ta se salata (made in „moj vrt“) nalazi na mom meniju posljednjih deset dana i moram priznati da mi još nije dosadila.