Vizije i nade

Čitam tako jutros da je Željko Mavrović postao predsjednikom Hrvatskog seljačkog saveza. U globalu zvuči jako pozitivno, no bojim se da je naša „Šaka sa Srednjaka“ ipak previše naivna i poštena da bi samo tako izašla na kraj sa svim onim „seljacima“ koji se koriste savezom za promicanje osobnih interesa i zarade. I vrapci znaju da nam je stanje u poljoprivredi katastrofalno, pa me nekako strah pozitivno razmišljati o toj grani našeg gospodarstva. Naša poljoprivreda nosi preteško breme prijašnjih, tuđih pogrešaka i interesa i čini mi se da se boksom (inače plemenitim sportom) takve bitke teško vode.


Pomisao da Savez vodi osoba koja se dokazala u ekološkoj poljoprivredi, koja je poznata i obrazovana mi liči na predivnu bajku, a kako sam ja odavno prestala vjerovati u bajke, ne vidim svijetlu budućnost u tom pothvatu. Ne radi naše „Šake“, nego radi svih onih koji će se sjatiti oko njega savjetujući ga što da radi, kako da radi, što da govori… Naši seljaci sve više liče Don Quijote-u - na svaku provokaciju ili obećanje jurišaju kopljem na vjetrenjače, zaustavljaju promet traktorima i čekaju da država počne subvencionirati i zrak koji udišu. I dok oni hrabro odolijevaju naletima i burama, neko iza njihovih leđa trpa ogromne svote novca (poticani uvoz????) u svoj džep zadovoljno trljajući ruke jer kako stvari stoje, nema sile koja će ujediniti hrvatskog seljaka. A dok god je tako, mi ostajemo prepušteni na milost i nemilost uvozničkog lobija u Ministarstvu...kojem?...prosudite i sami, ne radi se samo o jednom.