Mislim da ja nisam za to kompetentna, ali vjerujem da postoje deseci tisuća zaposlenih u privatnom sektoru koji ne samo da ne znaju da li će ugledati plaću slijedeći mjesec, nego ne znaju da li će uopće naći svoje radno mjesto, a koji bi mogli ponuditi bolji odgovor na moje pitanje. Osim tih zaposlenika, postoje i umirovljenici čija su primanja daleko ispod najnižih ljudskih standarda, a za njihova prava se ne zalažu niti vladajući, niti opozicija, a bome ni famozna Stranka Umirovljenika. Znate, to su oni ljudi koji često pod okriljem noći prekapaju naše „sirotinjske“ kante za smeće ne bi li našli koju plastičnu bocu ili komad odjeće koji bi im poslužio.
No što ja uopće raspravljam o starcima u ovako naprednoj i europski orijentiranoj Hrvatskoj gdje se vode bitke oko par postotaka povećanja plaće. I opet naša sebičnost izlazi na vidjelo i sad sam zaista sigurna da smo stvarno spremni za novo i napredno potrošačko društvo u kojem će se svatko brinuti jedino i isključivo za sebe. Ma što će meni država ako ja nemam svoju plaću uvećanu za 6%?
Baš, kao da tih 6% nešto znači – čini mi se da smo mi, kakvi već jesmo skloni zaduživanju, odavno potrošili tih 6% i sad na sve moguće i nemoguće načine pokušavamo pokrpati rupe. Držimo se principa i inatimo se jedni drugima dok nas čitav svijet gazi i ponižava.
Slijepo pužemo pred Europom, a sami sebi oči vadimo. Zar smo se za to borili?
Nema komentara:
Objavi komentar