Princip „dijeljenja poslova“ se temelji na tome da se umanje satnice i plaća radnika, a posao jednog zaposlenika se podijeli između dva ili tri čovjeka. Svi dijele teret krize, ali u konačnici svi i zadržavaju svoj posao.
Zvuči idealno i optimistično – no da li se može primijeniti na „brdovitom balkanu“? Svi znamo kako izgleda radni elan u Japanu, a kako izgleda u balkanu. Njima je možda i teško prihvatiti to da umjesto šest dana rade četiri dana tjedno, i zato su manje plaćeni, no ostaje im posao, no ako zavirimo u hrvatsku realnost, veoma lako se može naći mnogo dodirnih točaka sa Japanskim modelom.
A ako malo bolje razmislim, čini mi se da smo mi već desetljećima ispred Japana.
Jer…Koliko ljudi u ovom trenutku izbiva sa svog radnog mjesta? Koliko je od tih odsutnih u lokalnom kafiću na pivu ili na kavi?
Ne moram nikome objašnjavati kakav je radni elan u Hrvatskoj, no bojim se da su vremena tipa „ovo ne spada u moj opis posla“ iza nas, te da jedini način opstanka leži u radu.
Poslodavci vape za hitnim mjerama protiv recesije u vidu financijskog rasterećenja, naglašavajući kako „hrvatska industrija dnevno gubi 150 radnih mjesta“. Zanima me da li bi jedno pošteno dijeljenje poslova zaista uspjelo sačuvati ovo malo naše industrije, ili bi se i ovdje našlo onih koji bi pronašli način da se izvuku, pa bi se opet našli na početku priče.
A vrijeme ne ide unatrag…
Nema komentara:
Objavi komentar