K(erum)ruha i igara…

I dok se cijela Lijepa Naša trese od iščekivanja nastavka Kerum-nastije, a pošteni predsjednički kandidati odlaze pod nož samo da bi bili što dopadljiviji svekolikom puku, zaboravlja se na goruće probleme koji, nažalost, nisu iščezli dodirom čarobnog štapića s kojim se u zadnje vrijeme igra jedna bjelokosa dobra vila.

Nastavlja se trend uvoza nekvalitetne robe iz Kine (koja se mjeri u milijardama američkih dolara) dok je naša tekstilna industrija uništena „visoko-profitabilnim“ poslovima, lošim kampanjama, te totalnom nezainteresiranošću svekolikog puka za kupovinu domaćih proizvoda jer, nedaoBog, da nosimo nešto nemarkirano na čemu piše „Proizvedeno u Hrvatskoj“.

Firme poput Dalmatinke Nove iz Sinja ili Pamučne industrije iz Duge Rese su uništene dok je netko prodajom istih zgrnuo ogromne novce, i sad ispija hladan coctail ispod suncobrana u nekoj egzotičnoj zemlji, dok se otpušteni i ostavljeni radnici organiziraju u sindikalne prosvjede, štrajkaju glađu, pišu peticije koje završavaju u reciklaži, jer njihov glas ionako nitko ne čuje…osim nas par…utopista koji još uvijek vjeruju da se može živjeti pošteno od svog rada.

Sličnu modu prati i metalurgija, tj, „željezna industrija“ čije se uprave i dalje kockaju životima svojih zaposlenika i isplaćuju provizije, dok mozgovi, koji bi i mogli pokrenuti i unaprijediti metalnu industriju, svoj talent prosipaju po svijetu. Kako su samo ljudi zaboravni…isti taj Svijet će nam ponovo (puno skuplje) prodati naše vlastite ideje.

Umjesto da mi hranimo Europu, ona nas kljuka svojim otpacima dok naši (nažalost rascjepkani, neorganizirani i nezainteresirani) proizvođači bacaju mandarine i nektarine svinjama. Umjesto milijardi kuna isplaćenih poticaja, zašto ne poticati ljude da se organiziraju i surađuju, jer niti jedan pojedinac (ma koliko bio jak) nije u stanju konkurirati europskom tržištu. Zar stvarno moramo uvoziti grah iz Kine samo zato što su hrvatski proizvođači previše jalni da bi se udružili i zajednički pokušali plasirati svoj proizvod?

Po svemu sudeći u državi ništa ne valja i sve je u redu. Političari i dalje podilaze puku (s velikom figom u džepu), javna poduzeća su i dalje nedodirljiva, a sukob interesa je postao normalan modus ponašanja i poslovanja.

Moć je toliko slatka, pa to sladostrašće muti razum i tjera čovjeka da priča besmislice, obećava brda i doline, zaboravljajući na onu staru narodnu poslovicu – Obećanje, ludom radovanje -…
Srećom, (za moćnike) mi smo i dalje previše jalni i ne vidimo dalje od susjedovog dvorišta, pa se nama upravlja veoma lako, a oči nam se i dalje mažu Kerumovim ljubavnim životom, tugujemo zajedno zato što ne idemo na Svjetsko nogometno prvenstvo, dok Dikan i Gotovac dižu naklade žutim medijima.
Sve je to dobro, dok ima kruha i igara…a što će biti kada nestane kruha?


Hoćemo li se tada igrati tko ima najljepše pijetlovo pero za uhom ili na šeširu ?